petak, 28. rujna 2018.

Mila Ajzenštajn-Stojić "Šifra OPTIMIST"


Piše: Narcisa Potežica, mr.sc.
Mila Ajzenštajn-Stojić prošle godine 13. kolovoza za 95. rođendan  primila je iz Izraela knjigu po naslovom "Šifra optimist" (Tel Aviv, 2017. dvojezično izdanje) u kojoj je tiskano njenih 13  pripovjedaka koje su  prevedene i na hebrejski. Ove autobiografske priče objavljene su bile u raznim časopisima, najčeše u "Novom omanutu" (izdavač  Židovska općina Zagreb). Sama Mila često je pričala  da je jednom jednu propovijetku  poslala na natječaj pod šifrom optimist i taj je njen tekst zapažen – pa sada i njena knjiga nosi upravo takav naslov. Ova knjiga ustvari je poklon i njoj lijepo i veliko iznenađenje njenih  nećakinja iz Izraela, pa u predgovoru koji piše  Ognjenka Orit Jarhi Weiss s naslovom "Riječi zahvalnosti" uz  posvetu da je knjiga posvećena tetki Mili za njen 95. rođendan - naglašava da sadrži priče iz "života moje tete i naše šire obitelji" i dalje kaže "Moja kći Sanda i ja, dok smo sa velikom ljubavlju radile na prijevodu na hebrejski u srpnju 2017. saživjele smo se s pričama junaka, voljele smo, tugovale i radovale se zajedno s njima kroz tetine priče".

Mila na maškaradi u djetinjstvu
No za njih je manje važna točnost podataka, jer "bitan je duh tih priča koji nas uči da svaki novčić ima dvije strane. U svakoj tetinoj priči ima uvijek nešto pozitivno ili barem umirujuće." Za njih je važnija ljubav i ponos na članove obitelji, na ono sjećanje i što ih zbližava s onima koje nisu upoznale, pa im daje osjećaj pripadnosti obitelji. One se pak sjećaju svoje  tete s puno ljubavi i iskrenog poštovanja, jer za "svako sretno djetinjstvo neophodna je teta Mila, koja zna razmaziti, koja kupuje lijepe haljinice i zna lijepo našminkati". Ali najvrijedniji poklon od tete je bio model kako zadovoljno živjeti s tim toliko posebnim pogledom na život i ona ističe  "moja  teta uvijek vidi u svemu svijetlu stranu" pa je i ona uvjerena da je upravo to tajna sretnog života. Posvetu piše i njena kći  - Sanda Kršo Rozenmanza s riječima  da za nju  "tetka Mila u prvom redu elegantna dama pored koje bi se i Coco Chanel postidjela" i dalje nastavlja "Ona mi je idol mada nas dijeli više od 60 godina. Njeno mišljenje o feminizmu, modi, njen optimistički pogled na život i uopće svaki razgovor s njom je inspiracija". 

Tako Ognjenka završava svoj dio predgovora-posvete  sjećajući se Milinih  riječi koje se pamte, a to su čuli više puta svi koji Milu poznaju, da ona ne može propasti pa i da hoće. Mnogi se dive njenom životnoj filozofiji, smislu za sve što je lijepo u životu, a sve koji su imali sreću upoznati Milu Ajzenštjn-Stojić posebno osvaja njen vječni optimizam.

Mila Ajzenštajn-Stojić rođena je 14. kolovoza 1922. godine u Beču, a odmah polije rođenja vratila se s majkom u Tuzlu. U to doba to je bio multikulturalni grad, koji a Mila je već s 5 godina bila član Sokolskog društva i tamo sklopljena prijateljstva kako je to ona obično znala reći  "trajala su do smrti". Osnovnu školu i gimnaziju završila je u Tuzli, tijekom školovanja bavila se  sportom i to gimnastikom, skijanjem, plivanjem, a zarana je pokazivala je smisao za umjetost, osobito za književnot. Tako je svake nedjelje, četiri godine bila u literarnoj grupi koju je vodio Meša Selimović, poznati (1910- 1982). Ovom prigodom treba se podsjetiti da je Meša Selimović  zasigurno među najvećim bosanskim književnicima, ono što nije sporno je status Selimovića kao velikog pisca ranga evropskoga klasika, koji se poziva na europsku narativnu tradiciju, a taj se status temelji ponajviše na njegova dva poznata romana, "Derviš i smrt" i "Tvrđava". Sigurno da je on u svojoj učenici Mili prepoznao talent za pisanje, a ona još i danas  s ponosom spominje svog profesora.

Velika prekretnica u Milinom životu je u travnju 1941. godine, kada se mijenja svima život, poslije okupacije počinje prinudni rad i sva poniženja koja idu uz to, pa i obavezno nošenje žute zvijezde za sve Židove. Uslijedila je pljačka njihovog stana i očeve ljekarnice u središtu Tuzle, izbacivanje iz stana, a da baš ništa nije smjela iznijeti i ponijeti pa ni najintimnije uspomene. U međuvremenu sjeća se Mila prisilnog rada kod ustaša i Nijemaca, kada se samo stjecajem okolnosti o čemu kasnije piše jednu od svojih naboljih autobiografskih pripovjedaka pod naslovom "Imro" ipak uspjela spasiti. Polovinom 1942. godine gotovo su svi Židovi odvedeni, njen otac Milan dobio je preko prijatelja propunicu i otišao s obitelji u Crikvenicu. Kako bi olakšala život roditeljim Mila radi u slastičarnici ali je u jesen 1942. s drugim Židovima deportirana u logor u Kraljevicu pa na Rabu ostaje do 1943. godine. Nakon kapitulacije Italije odlazi u partizane (one koji su ostali ubili su Nijemci), tamo je prvo obična bolničarka, pa kasnije tehničko lice u propagandnom odjelu tako zvanom PROP-odjelu NOB-a, zatim je premještena u apoteku u Glini i na kraju vodi apoteku, ustvari skladište ljekova u Topuskom.

Radne akcije 1947.godine
U jesen 1945. godine upisuje Farmaceutski fakutet u Zagrebu, pa je već godine 1947/8. u tada vrlo čitanom "Studentskom listu"  objavljivala je svoju kolumnu – Savjete za studentice odnosno mlade djevojke pa su to bili članci: "Kako iskoristiti ostatke" i  "Iz staroga novo" (o maštovitoj uporabi tkanina), "Pred odlazak na skijanje" (savjeti o  odjeći za skijanje, zatim kako se zaštititi od planinskog sunca i koje ljekove ponijeti kao prvu pomoć), zatim "O njezi  ruku" – a takve slične tekstove i danas možemo naći u raznim časopisima.

Po zavšetku studija radi u više poduzeća: Laboratorij, Merkantile, Hemofarm-Vršac. Uz posao ima bogat društveni život, slijede i mnoga putovanja. 

S 27 godina Mila se prvi put udaje, još više putuje, djelomično i službeno, a nakon sedam godina braka se rastaje.

Obzirom da joj roditelji žive u Tuzli ona ih često posjećuje, a u vezi je i sa sestričnama iz Beča, Sarajeva, Rima i Izraela.


Tuheljske toplice 25.5.2018.
Lijevo: Narcisa Potežica, desno Mila Ajzenštajn-Stojić
Članica je bila Odbora socijalne sekcije Židovske općine Zagreb, pa je bila godinama vrlo aktivna u Domu zaklade Lavoslav Schwarz, čak je tamo vodila apoteku, a posebno se 1991. i 1992. godine, za ratnih godina u Hrvatskoj, kao stručna farmaceutica  angažirala oko donacija koje je dalje slala tamo gdje je bilo potrebno.

Godine 1980. godine se ponovo udaje za dr Jerka Stojića čija je majka bila Židovka. Brak je bio sretan ali nakon duljeg bolovanja muža ostaje udovica 2008. godine.

Otada ponovo puno piše i Mila često ističe da je to tada bilo  na nagovor Vlaste Kovač (koja je  kasnije bila i urednica "Novog omanuta"). Naime osim što je Mila Ajzenštan-Stojić slala tekstove u časopis "Novi omanut" također su joj neke pripovijetke objavljene u časopis "HA-KOL" koji izdaje Židovska općina Zagreb.

Na predstavljanju knjige s 96.godišnjom Milom
Tako je u velikoj dvorani – auditoriju Židovske općine Zagreb u Palmotićevoj 16. u Zagrebu pred mnogobrojno publikom, članovima Židovske općine Zagreb te Milinih prijatelja u četvrtak,  7. lipnja 2018. svečano predstavljena knjiga "Šifra OPTIMIST". Bio je to pred ovogodišnji ljetni odmor zajednički sastanak  Ženske sekcije Židovske općine Zagreb i Čitateljskog kluba pa je uz prisustvo autorice ovu promociju knjige organizirala i  razgovor s autoricom knjige  vodila mr.c. Narcisa Potežica, ujedno voditeljica Čitateljskog  kluba ŽOZ-a. Predstavljanje knjige "Šifra OPTIMIST"  bilo je i  povodom 4. godišnjice uspješnog djelovanja Čitateljskog kluba Ženske sekcije ŽOZ-a čijim sastancima i susretima je naša Mila više puta prisustvovala. U gotovo sat vremena Mila, koju svi poznaju  ovaj put su imali  priliku upoznati kao autoricu zbirke autobiografskih priča kojoj je objavljena dvojezična knjiga. U zanimljivom razgovoru uz prikaz njenih fotografija na velikom platnu  - desetak slajdova i to nekoliko iz svakog desetljeća njenog dugog i burnog života  svi prisutni saznali su mnoge detalje o njenom djetinjstvu u Tuzli, o danima provedenim u logoru i kasnije u partizanima. te dolasku 1945. godine u Zagreb. Tako je naša Mila ispričala o njenom povratku iz partizana i dolasku 1945. godine u Zagreb - kako nije htjela useliti u stan koji joj je ponuđen a koji je bio možda nekih Židova, pa su uzeli ustaše a sada s njim raspolaže nova vlast – a Mila tuđe nije htjela i otišla je u podstanare. Također je ispričala i o događajima za vrijeme njemačke okupacije u Tuzli i kako se od ustaša spasila zahvaljujući jednom Imru o čemu je napisala priču koja je objavljena u njenoj knjizi.

Svakako treba reći da je jedna od najboljih njenih tekstova – priča "Ispovijed jednog zvona" objavljena je u časopisu "KVAKA" (3. lipnja 2018.), a koja nije u spomenutoj objavljenoj knjizi "Šifra OPTIMIST". U toj pripovijetci  kroz pripovijedanje jednog zvona ispričana je čitava povijest i put njene obitelji do današnjih dana, a to je zvono sada u njenoj sobi.

Ove godine Mila je ljeto provela u Crikvenici a u hotelu gdje je boravila proslavila je svečano uz veliku tortu i šampanjac rođendan, pa su tom prigodom došli novinari i napisali o njoj  članak u novinama "Novi list" (15.8.2018. ) koji izlazi u Rijeci. Čitatelji ovog poduljeg intervjua na čitavoj stranici  uz njene fotografije mogli su se samo diviti njenoj vitalnosti i životnoj filozofiji jer sve koji su imali sreću upoznati Milu Ajzenštjn-Stojić posebno osvaja njen vječni optimizam. Svakako nije slučajno izabrala šifru "Optimist" za priču koju je poslala na natječaj i takav sada  naslov nosi i njena knjiga – zbirka njenih životnih priča u kojima ima tamnih i svjetlih strana života jer takav je i život, ali za Milu s toplim, ponekad i dirljivom pogledom prevladava uvijek ono bolje, ljepše i svjetlije.                                                

                                                                      

Nema komentara :

Objavi komentar