utorak, 25. rujna 2018.

Sanijela Matković | Inat


Navratiš
tu i tamo
u moju krletku
za ptice.
Promatrajući me
dok otresam s ruku
ostatke mimoza.
Znam ,
ostat će ti nejasno
zašto se baš u njima
nastanilo sunce.
Navratiš tu i tamo
u moje poeme,
raspravljajući
o tome je li nas
pregazilo vrijeme.

Ne nije vrijeme,
satrlo noći,
progutalo čežnju
skrivenu u pjesmi
pastira,
dok je samotna lira
budila bonacu.
Navratiš tu i tamo
u moje korake,
pa te pronosim
rubom mora,
vrhuncima planina,
po šavovima zore.
Svraćajući ponekad
u moje more,
gdje ti čitam pjesme,
svjesna kako ne smijem
inatit se srcu.
Na kraju dana
uputiš se u susret suncu,
gdje umoran
usniš kao dijete
do naredne žetve snova.
U međuvremenu
dana i noći
navratiš tu i tamo
provjeravajući jesu li
snovi na broju ,
je li sunce promijenilo boju
hoće li i sutra sjati
da svratiš tu i tamo,
dok TI pišem pjesme
svjesna kako ne smijem
...inatiti se srcu.

Nema komentara :

Objavi komentar