nedjelja, 23. rujna 2018.

Biljana Kovačević | Propeto ljeto


Ljeto se zadnjim nogama
Ritnulo
Kopitom udarilo posred glave
Posljednjim se trzajem oprostilo
Od vrelog dana i noći plave

Jutro me dočekalo svježe
Od laganog vjetrića što puše
Uzalud mu u grlu zaostali hroptaj
Dok mu visoke temperature ruše

Ljeto me još jednom opalilo
Žarkim dahom
Po obrazu bijelom
Još me jednom oblilo
Slanim znojem po tijelu cijelom

Al' ja sam sa sebe sprala
Njegove požudne ruke
I nemarno povješala da se suše
Mokre ručnike na drvene kuke

Neće me ono više varat'
Svojim zavodljivim pijevom
Neke lude romanse mi obećavat'
A onda pobjeći sa dosadnim zijevom

Neće me više buditi
Noću da se okrećem
Ka' na gradele riba
Niti će mi morem šumoriti
Ća mi za sriću triba

Jesen je moje doba
U koje uranjam lako
U magle guste kad se spuste
Lelujaju konjske grive guste

Maglama mogu broditi
Proplancima i bez jedara
Slušati topot košuta
I jelenju riku iz njedara

I neka se samo propinje
Nek' se uzalud rita
Mene čekaju moja polja i vrane
A njega 'ko više pita

Nema komentara :

Objavi komentar