nedjelja, 23. rujna 2018.

Zdravka Prnić | Poetesa


Povući ću se polako
u oklop
zatrpati sve ulaze
vapnencem
čekati da se u okaminu pretvorim
i da me neko dijete pronađe
u pijesku
nakon milijun godina.
Fotografije ću ostaviti
nek’ mirišu bojama
mame okusom tempere
a slano i plavo
nek’ se miješa sa slatkim.
Kalcit će popuniti praznine
odnijeti u zaborav
ljubav zbog koje je trebalo
roniti do Zemljine utrobe
onkraj Svemira
posuditi leptirova krila
ludovati do beskraja
ponirati
pa se uzdizati
uvijek iznova pratiti
sinusoidu
sreće i bola.
Jantar će sačuvati
nanizanu poput perli
poeziju
onkraj vremena
na dnu dubokog
bunara
i čekati da vjedrom
zagrabiš
plamteću iskru
ispisanu plavom tintom.
Ono dijete u tebi
tražit će u ostacima smole
staro poetesino pero
kao neki znak
tajni kod
skriven ispod sedimenta.
Onkraj Svemira
poput bisera u školjci
skrivena na dnu mora
Poetesa spava
sačuvana u vremenu
onkraj prostora
vapnencem ovjenčana
sanja
osmijeh joj na usnama.

Nema komentara :

Objavi komentar