Jelena Zlatar Gamberožić (1982.) je viša znanstvena suradnica na Institutu za društvena istraživanja u Zagrebu, vanjska suradnica na Filozofskom fakultetu u Zagrebu i dopredsjednica Centra za kreativno pisanje u Zagrebu (CeKaPe). Njezini glavni interesi su ruralna i urbana sociologija te sociologija prostora. Doktorirala je 2012. godine. Autorica je znanstvene knjige pod naslovom Urbane transformacije suvremenog Zagreba. Sociološka perspektiva (Plejada i Institut za društvena istraživanja, 2013). Glavna je urednica biblioteka Znanost i društvo (Institut za društvena istraživanja u Zagrebu) i Posebna izdanja (Institut za društvena istraživanja u Zagrebu). Napisala je roman Slijepa točka (CeKaPe, 2015.) te zbirke kratkih priča: Odjavna karta (CeKaPe, 2014.), Ticala (HENA COM, 2016.), Strani gradovi (CeKaPe, 2018.) i Svijet je gladno mjesto (CeKaPe, 2022.).
Osim titula književnice i znanstvenice, tko ili što stoji iza imena Jelena Zlatar Gamberožić?
I sama bih voljela dobiti odgovor na to pitanje, ako ga netko ima :) Oduvijek sam u konstantnom preispitivanju i promjeni i strano mi je vezanje uz čvrst identitet, ulogu ili, najmanje - titulu.
Uostalom, kao što kaže dr. House: Želite li saznati istinu o nekome, taj netko je zadnja osoba koju biste to trebali pitati. Vjerojatno imam neke ideje o sebi koje se u manjoj ili većoj mjeri poklapaju sa stvarnošću, ali isto tako, ne 'stojim' uz njih.
Odakle ideja za najnoviju zbirku priča "Svijet je gladno mjesto"?
Snovi, ono snovito, latentno, nevjesno i na neki način skriveno zanima me više od onog razvidnog. Dugo sam se bavila idejom zbirke koja se sastoji od snova koji junacima sugeriraju, napominju ili rasvjetljuju sve ono što u budnom stanju potiskuju. Ta me tema zanima i u književnosti, filmu, a pogotovo u kombinaciji s omiljenim žanrom- hororom. Recimo da sam razmišljala o nekoj kombinaciji Strave u ulici Brijestova, von Trierovog Dogvillea i Kingovih poslastica (npr. Langolijera ili Tamne polovice) dok sam osmišljavala tematske okosnice zbirke. To su prostori u kojima osjećam ushićenje.
Koliko je teško zadirati ispod površine surove ljudske svijesti?
Ne znam je li ljudska svijest surova, ono nesvjesno mi se uvijek činilo opasnijim, pa i id i super ego su mnogo 'strašniji' od ega koji ih samo nastoji 'stabilizirati'. Koliko je to teško? Pa, vjerojatno kako za koga, neke ljude sve to uopće ne zanima (i ne treba), nas koje zanima očito nešto vuče prema tome i tjera na postavljanje pitanja o tim temama. Nedavno sam čitala intervju s redateljem filma 'Skinamarink' o dvoje djece koja se probude u kući bez roditelja, vrata i prozora. Rekao je da je ideju za film dobio kroz istraživanje čega se ljudi najviše boje, tj. koje noćne more najčešće imaju i vraćanje u dječje doba, u dom iz djetinjstva u kojem nema roditelja bila je najčešća. Kad promatram ljude, uvijek prvo razmišljam o tome čega ih je najviše strah. A to je vrlo slojevito. Vrlo dobro skrivamo prave strahove, čini mi se da nam je čak lakše glumiti lažne.















