Kolumne

ponedjeljak, 28. rujna 2020.

Kroz ključanicu | Sanja Srdić Jungić

Sanja Srdić Jungić


Razgovor pripremila i vodila: Jelena Hrvoj

Sanja Srdić Jungić rođena je 1988. u Zagrebu. Magistrirala je Komunikologiju na Hrvatskim studijima, smjerovi Odnosi s javnošću te Mediji. Pisanjem se bavi odmalena; od literarne grupe u osnovnoj školi pa sve do novinarske grupe i Lidrana u srednjoj školi, kao i raznih novinarskih honorarnih poslova tijekom i nakon fakulteta. Nakon sakupljanja iskustva u odnosima s javnošću i organizaciji evenata 2017. preuzela je poziciju voditeljice marketinga u knjižarskom lancu Hoću knjigu, na kojoj radi i danas. 2019. objavila je roman prvijenac Zvijezde među nama koji je privukao pažnju medija zbog radnje povezane s megapopularnom serijom Igra prijestolja u kojoj je Sanja u dva navrata statirala. Krajem godine planira objaviti drugi roman dramsko-ljubavne tematike. Trenutno živi u Zagrebu sa suprugom Sašom, maltezericom Toyom te mačkom Cecilijem.  

Pozdrav, Sanja. Čast mi je ugostiti te u našoj pričaonici „Kroz ključanicu“. Koliko vidim, tvoj put karijere odavno je bio isplaniran. Kako to da si se opredijelila upravo za marketing i odnose s javnošću?  

Hvala puno na interesu za razgovor sa mnom! U marketing sam upala slučajno zapravo, a paradoksalno je što sam godinama pričala da se njime ne želim baviti. Naime, dugo me prodaja kao takva nije zanimala, a marketing i prodaja su blisko povezani. Kako sam godinama radila kao hostesa na raznim događanjima i vidjela što sve stoji iza organizacije jednog, primjerice, otvorenja dućana, koliko se često radi prekovremeno i ostale blagodati takvog posla rekla sam da nikad ne bih htjela raditi nešto slično. I evo me, nekoliko godina nakon, radim upravo to. Kada sam upisivala fakultet prvenstveno su me zanimali mediji i vidjela sam se na televiziji. Tako je i krenula moja karijera, no vrlo brzo uvidiš kako je rad u novinarstvu vrlo nesiguran i necijenjen stoga sam se orijentirala više prema drugom smjeru koji sam završila, čisto sigurnosti radi, a to su bili Odnosi s javnošću. Nakon par godina produkcije i organizacije evenata, u jednoj PR agenciji skupila sam i godinu dana jako važnog iskustva vezanog uz odnose s javnošću te mi je tada bila ponuđena pozicija voditeljice marketinga u Hoću knjigu. Ono zbog čeg sam presretna jest činjenica da su na kraju sva moja iskustva bila relevantna upravo za ovaj posao koji ih je na neki način zaokružio.  

Marketing je jedna neosporivo ključna karika u modernom svijetu, pa tako i knjiga mora pratiti trend. Kao autorica romana „Zvijezde među nama“, imaš  osobnog iskustva kad je u pitanju promoviranje. Ispričaj nam što je po tvome mišljenju kvalitetan marketing jedne knjige? 

To je dosta kompleksno pitanje i teško je na njega odgovoriti iz perspektive Hrvatske. Naime, jedno je što sve obuhvaća kvalitetan marketing jedne knjige, a posve drugo što je izvedivo i ima smisla u našoj državi. Hrvati ne doživljavaju previše domaće autore, što ne znači da se ne treba truditi, dapače, ali ponekad su neke promotivne metode koje vani najnormalnije funkcioniraju ovdje bacanje novaca i vremena. Recimo, vani je uobičajeno da autor dođe u knjižaru i potpisuje knjige i obično se skupi lijepi broj ljudi na takvom eventu. Ovdje sumnjam da bi itko došao, osim ako se ne bi radilo o baš jako popularnom piscu poput Kristiana Novaka. Na promocije autorima uglavnom dolaze samo obitelj i prijatelji, rijetko kad ona prava zainteresirana publika. Tako da je teško zapravo osmisliti nešto inovativno kad je prvotni problem s kojim se morate nositi činjenica da je moguće da vam se nitko neće ni pojaviti. To nažalost pričam iz perspektive osobe iza koje je na stotinu knjiških promocija pa već znam koja će eventualno izazvati interes publike, a na kojoj će se pojaviti možda deset ljudi, što je neugodno i za samog autora, njegovog izdavača, ali i nas koji radimo na lokaciji. U svakom slučaju, marketiranje knjige je čitav sklop koraka koji se trebaju napraviti, a opet ne jamče uspjeh te knjige. Počevši od samog naslova i naslovnice, do suradnje s knjižarama kako bi lanac distribucije bio što veći, do PR članaka, pozicioniranja knjige u knjižarama kako bi ona upala u oči posjetitelju knjižare, interakcije s fanovima na društvenim mrežama, sudjelovanja na sajmovima te održavanju raznih promocija. To je minimum koji bi izdavač/autor trebao ispuniti ukoliko želi da se ta knjiga prodaje i čita.  

Sjećam se da si radila jednu zanimljivu studiju o kulturi čitanja u Lijepoj našoj. Pa, reci nam što misliš – čitaju li naši ljudi premalo ili dovoljno? Kako bi se, po tvom mišljenju, mogla poboljšati statistika i navesti veći broj ljudi da čitaju knjige?  

Nije to baš bila studija o čitanju koliko o tome što domaći autori pišu, no bez obzira na to nakon tri godine u Hoću knjigu imam relativno dobar prikaz situacije u Hrvatskoj na temu čitanja. Istina je da Hrvati ne čitaju puno, no prema našim rezultatima nije to ni toliko loše koliko se godinama prikazuje jer ne znam kako bi inače objasnili rast koji Hoću knjigu ima. Stvar je u sljedećem – knjige se u Hrvatskoj  silom guraju isključivo u sferu kulture i elitizma. Pokušajte proguglati malo preporuke za čitanje koje plasiraju naši portali netom prije ljeta u suradnji s nekim našim većim i poznatijim izdavačima. Tamo se može naći zaista svašta, ali rijetko ono što bi jedan prosječan Hrvat uzeo sa sobom na plažu i pritom ne želim uvrijediti ni autore tih knjiga kao ni Hrvate. No činjenica je da kada ideš na more da se želiš opustiti i pročitati neko „lakše“ štivo, dok se u tim preporukama mogu naći čak i rječnici, ako se dobro sjećam konkretnog članka koji me šokirao. Jer izgleda da nema ništa ljepše nego na plaži čitati o 2. svjetskom ratu, bogatstvu hrvatskog jezika ili depresiji od koje boluje glavni junak. Kako da ne. Svidjelo se to nekima ili ne, da bi se u Hrvatskoj više čitalo treba se i malo komercijalnije postaviti, što najviše ide domaće autore čiji opus uglavnom nema veze s onime što se objavljuje vani. Također, prestati predstavljati knjigu kao kulturnu baštinu, nešto nedodirljivo ili samo za intelektualce. Ona to nije. Knjiga je za svakoga. A mnogi je se zbog potpuno krive prezentacije uopće boje uzeti u ruke. 

Prema tvome mišljenju, može li atraktivno promovirana, ali prosječna knjiga istisnuti kvalitetno napisanu, ali loše promoviranu knjigu?  

U prodajnom smislu apsolutno, no u čitalačkom smislu teško. Možda će netko kupiti dobro ispromoviranu knjigu onako impulzivno, ali ako je loše napisana vjerojatno neće doći do kraja niti će je preporučiti svojim prijateljima. Sve ovisi o tome što je krajnji cilj autora i njegovog izdavača. Ali mislim da se ne moramo bojati da će komercijalizacija naškoditi kvaliteti pisanja i čitanja. A s druge strane, što je to kvalitetna knjiga? I tko to određuje? Ispada da su sve iznimno dobro prodavane knjige loše, poput Sumraka, 50 nijansi sive ili pak Gole istine.  E sad, jesu li one automatski loše jer su prodane u toliko tisuća/milijuna primjeraka ili je neki drugi kriterij u pitanju? A većina će ih baš tako okvalificirati. Zasluženo ili ne? 

Zasigurno je svima za oko zapela jedna činjenica iz tvoje biografije – statirala si u megapopularnoj seriji „Igre prijestolja“. Mene zanima kakva je razlika u poslovnom mentalitetu između stranaca i domaćih? Ima li je uopće i je li usporediva?  

Ne mogu toliko pričati o poslovnom mentalitetu s obzirom na to da si kao statist na samom dnu ljestvice u produkciji pa nemaš previše doticaja sa samom produkcijskom ekipom ili pak glumcima (osim kad se poklope sve zvijezde, kao u mom slučaju, pa onda upadneš na party glumačke ekipe ☺), ali u produkcijskom smislu je to razlika nebo-zemlja. Od detalja na koje se obraćala pažnja prilikom snimanja do samog odnosa prema statistima ili pak funkcioniranja na setu; stranci su naravno puno posloženiji i profesionalniji, ali to je vjerojatno i do toga što su i budžeti puno veći, ekipa je bolje plaćena pa je odmah i bolja i zdravija atmosfera na setu.  

Tvoj roman prvijenac je ljubavne tematike. Jesi li naišla na predrasude i žanrovsku diskriminaciju? Ako jesi, opiši nam ukratko nešto što te istinski zaprepastilo.  

Nisam naišla konkretno na žanrovsku diskriminaciju, no ona je svakako prisutna jer se na žanrove, ne samo ljubiće nego općenito, uglavnom gleda negativno. Ali po meni je puno veći problem nešto na što sam se već nekoliko puta osvrnula, a to je problem domaćih autora, odnosno diskriminacije istih. Pa mnogi naši autori pišu pod pseudonimom koji zvuči „stranjski“ kako bi izgledali atraktivnije na policama i kako bi ih možda netko pročitao. I sama sam dobila savjet da ne idem s oba svoja prezimena na naslovnicu jer to očito samo dodatno naglašava da sam domaći autor i smanjuje atraktivnost moje knjige pored stranih autora. Suludo, ali tako funkcioniramo. A zapitajte se i sami kad ste zadnji put prisustvovali promociji nekog domaćeg autora ili pak uzeli njegovu knjigu s police i kupili je (a potom i pročitali, a ne kupili samo zbog podrške autoru).  

Za sam kraj, reci nam kako ti vidiš budućnost domaće knjige? Ima li pomaka ili će strana hiperprodukcija preplaviti u još većem valu?  

O: Moram priznati da sam danas dosta skeptična oko budućnosti domaće knjige. Strana hiperprodukcija zaista postoji, ali zašto? Zato što izlazi hrpa žanrovskih naslova, konkretno ljubića i trilera, koje ljudi gutaju u dan, dva i traže više. Ovdje čak i da ti se svidi neki domaći krimić/triler, poput onog Mire Morovića, kog ćeš čitati dalje? Možda ćeš naći još dva, tri domaća autora s dobrim i zanimljivim knjigama u tom žanru i tu ćeš stati. I naravno da ćeš onda uzeti knjigu stranog autora jer ti se čita dobar triler i nebitno ti je čije ime piše na njemu. A kod nas domaći autori možda i pišu kvalitetne knjige, ali uglavnom teške i sumorne tematike nakon koje moraš razmišljati i kontemplirati, pa i odmoriti, i ne vuku te na dalje. I sad se opet vraćamo na pitanje hiperprodukcije/komercijalizacije i kvalitete. Da, možda naši autori pišu super kvalitetno. Ali nisam sigurna pišu li ono što tržište priželjkuje i traži.  

Nema komentara :

Objavi komentar

Hvala na vašem komentaru. Isti će biti objavljen nakon pregleda moderatora.