ponedjeljak, 23. studenoga 2020.

Kroz ključanicu | Vlatka Basioli

 

Razgovor pripremila i vodila: Jelena Hrvoj

Vlatka Basioli rođena je 1985. godine u Zadru. U srednjoj školi počela je pisati za tad vrlo popularan srednjoškolski časopis Spektar i to je njen bio početak učenja vještine pisanja. Za svoje kratke priče i novinske članke u ovo je vrijeme bila i nagrađivana.

Nakon srednje škole upisala je Filozofski fakultet Sveučilišta u Zagrebu i tamo nastavila brusiti ovaj zanat, ali i produbljivati znanje o književnosti. Magistrirala je južnoslavenske jezike i književnost i fonetiku.

2012. godine postala je član Udruge zadarskih pisaca Zapis i objavila svoju priču u zajedničkoj zbirci kratkih priča „Samo ti pričaj“. Nakon diplome, počela je pisati za nekoliko web-stranica od kojih su najznačajnije Lektire.hr, Lektira.rs i Savjetnica.hr. Suosnivačica je i glavna urednica portala Književnost.hr kojemu je primarna uloga objava radova poznatih i manje poznatih književnih autora iz Hrvatske i regije. 2018. godine pokrenula je vlastiti obrt Proverba, koji je postao i izdavačka kuća. Upravo u njoj je 2020. godine izdala svoj prvi roman „Majka distorzija“.


Basioli piše i kratke priče, te ih je kroz godine objavila u nekoliko zbirki, a  2020. i u Marsonikonu 17. i Sferakonskoj zbirci „Solar(n)i“.

 

Draga Vlatka, čast mi je ugostiti te u našoj brbljaonici „Kroz ključanicu“. Za sam početak nam reci nekoliko riječi o svom romanu „Majka distorzija“. Odakle si crpila inspiraciju? Kako je izgledao proces od pisanja pa sve do objave?

 

„Majka Distorzija“ roman je koji prati životni put jedne žene, od njenog ranog djetinjstva do trenutka kad se vraća u svoj rodni grad, odakle je nekoliko godina ranije pobjegla kako bi mogla nastaviti glazbenu karijeru. Roman uvelike govori o tom glazbenom putu, ali prije svega o osobnom razvoju glavnog lika i svemu što je morala proći sama sa sobom i svojom okolinom da bi ostvarila snove. Čini mi se da je ovo prije svega roman karaktera, iako je uvelike i roman o glazbi. 


Prva iskra inspiracije došla mu je doslovno u snovima – sanjala sam ono što je postao početak i kraj romana. Bilo je to u vrijeme kad sam intenzivno razmišljala o tome da se, nakon više od deset godina pisanja kratke priče, napokon usudim napisati i prvi roman. Dovoljno dobra ideja napokon je došla i nije bilo razloga da je ne iskoristim. Tad sam odlučila i da glavni lik bude glazbenica, iako je za iznošenje prave ideje romana mogla biti žena od bilo koje karijere. Kako sam se i sama dugo vremena bavila glazbom i poznavala sam tu strast prema njenom stvaranju i izvođenju, činilo mi se zgodno da i to iskoristim. U neka dva do tri tjedna završila sam okvirnu priču, i onda je još dvije godine podebljavala, nadograđivala i ispravljala u ono što imamo danas.


Ali koliko god to bilo zahtjevno, pravi izazov došao je kad je knjigu trebalo objaviti. Ipak, puno mi se stvari posložilo, otvorila su se neka neočekivana vrata, ključni su ljudi uskočili u pomoć i zato je knjiga danas na policama!

 

Koliko ti je Književnost.hr pomogla ili odmogla kad je u pitanju objava i promocija romana?

 

Književnost.hr je pomogla samo utoliko što sam jednom objavom mogla obavijestiti petstotinjak ljudi da je roman vani. Budući da mi tek ovih dana dolaze prvi izvještaji o tome kako je prošao u knjižarama, još ne znam je li bilo uspješno s promotivne strane.

 

Koji je tvoj stav o hrvatskoj književnoj sceni? Primjećuješ li razlike odnosa čitatelja prema mainstream autorima i onima koji tapkaju u manje razvikanim vodama?

 

Mislim da je hrvatska književna scena u puno boljoj situaciji nego prije deset do petnaest godina. Domaći autori se više čitaju samo zato što imaju mogućnost promocije putem društvenih mreža, što prije nisu imali. Autori više ne ovise o izdavačkim kućama da bi im knjige bile tiskane, čitane i promovirane. I dok mnogi govore da je to loša stvar, jer sad se može tiskati sve od apsolutnog smeća do književnog remek-djela, reći ću samo da i izdavačke kuće mogu izdati i loše romane, a i propustiti one dobre. Upravo društveni mediji, odnosno široka publika, postaje ono što određuje vrijedi li neko djelo ili ne. Loš roman će uvijek biti proglašen lošim, a dobar dobrim, samo što sad recenzija više ne ovisi samo o trima slavnim kritičarima, koji i sami mogu biti pristrani, nego o svakome tko je pročitao knjigu i ima tipkovnicu.


Ako pitate čitaju li Hrvati domaće knjige i čitaju li uopće, reći ću da – čitali su uvijek i čitat će uvijek, ni više ni manje nego prije. Strano se čita više jer i ima više izbora i bolje je promovirano. Problem je u tome što hrvatski čitatelji malo kupuju knjige (barem je to problem za nas koji ih pokušavamo prodati). Kod nas se i dalje knjige uglavnom posuđuju u knjižnicama. I zato ovim putem apeliram svima koji vole knjige da ih i kupuju – pogotovo domaće autore. Dok J.K. Rowlingici doista ništa ne znači hoće li tisuću Hrvata kupiti njene knjige, jer ih ionako prodaje u stotinama milijuna komada, za nas domaće autore to je cijela naklada i može presuditi hoćemo li izdati i sljedeću knjigu. 

 

Pokrenula si izdavačku kuću „Proverba“. Koji su ciljevi i planovi za budućnost?


Proverba je moj obrt koji ima i izdavačku djelatnost. Nakon što sam napisala roman i već uložila u njegovo uređivanje, odlučila sam uložiti još malo i u tisak, pa započeti i s izdavaštvom. Činilo mi se to kao dobra prilika da naučim sve te korake koje je potrebno učiniti da se knjiga objavi – od tehničkih do pravnih – ali i dobar test koliko se malo izdavaštvo uopće isplati. „Majka“ je tako test-knjiga za Proverbu, ali je i Proverba bila način da „Majka“ ugleda svjetlo dana. O njenoj prodaji, odnosno o isplativosti cijelog projekta, ovisit će hoće li biti i drugih autora u nakladi Proverbe. Iskreno se nadam da hoće jer ima toliko dobrih, nepoznatih pisaca, kojima treba samo malo poticaja da izdaju doista dobre knjige. Opet je na čitateljima i kupcima knjiga hoće li se to i ostvariti!

 

Smatraš li da će se novonastala situacija odraziti na domaću književnu scenu? Ako da, kako?

 

Mislim da se već odražava. I nije problem što se otkazuju promocije i sajmovi knjiga, već to što se ljudi – s punim pravom – boje trošiti na bilo kakav luksuz, što su kod nas i knjige. Situacija s pandemijom i ekonomijom je vrlo neizvjesna, ljudi već sad osjećaju posljedice, bilo u obliku gubitka posla ili smanjenje plaće. Čak i oni koji su još uvijek financijski stabilni, ne znaju što će donijeti sutra i naravno da će i oni radije štedjeti, nego kupovati knjige. Opet ponavljam, ljudi trenutno doista puno čitaju, možda baš zato što s manje druženja i izlazaka imaju više vremena, ali knjige sve manje kupuju.


Nema komentara :

Objavi komentar

Hvala na vašem komentaru. Isti će biti objavljen nakon pregleda moderatora.