ponedjeljak, 7. prosinca 2020.

Kroz ključanicu | Jelena Pataki


Razgovor pripremila i vodila: Jelena Hrvoj Jelena Pataki rođena je 1991. u Đakovu. Na Filozofskom fakultetu Osijek diplomirala je hrvatski i engleski jezik i književnost (prevoditeljski smjer) te pohađa poslijediplomski studij Književnost i kulturni identitet.

Zahvaljujući intenzivnom prevoditeljskom radu, 2018. godine na istom je fakultetu radila kao asistentica na Katedri za primijenjenu lingvistiku u sklopu anglističkih prevoditeljskih kolegija, a trenutačno radi na Katedri engleskoga govornog područja.

Osim znanstvenim radom i prevođenjem, bavi se uredništvom i lekturom. Prevela je više od 45 naslova za sedam izdavačkih kuća (Vorto Palabra, Koncept izdavaštvo, Znanje, Sonatina naklada, Egmont Hrvatska, Stilus knjiga i 24sata), a uredila/lektorirala njih desetak. Povremeno ogrezne u konferencijsko prevođenje čisto da unese malo adrenalina u sjedilački način života pisanog prevođenja.

Voli književnost i jezik u svakom obliku, a omiljeni su joj interesi fantastična i gotička književnost te distopija. 

S obzirom na to da ti je prevoditeljski posao primaran reci nam, molim te, koje su prednosti i nedostatci ovog posla?

Budući da sam završila kombinaciju nastavničkog i prevoditeljskog studija, poslije diplome htjela sam igrati na sigurno i pronaći posao u školi. No prve dvije godine nisam pronašla posao, pa su mi se prihodi uglavnom svodili na prevoditeljsko freelanceanje i to zapravo smatram neočekivanom pljuskom sreće zbog koje sam dospjela do književnog prevođenja, koje sam potajno priželjkivala iako su nas uvjeravali da je do njega teško doći, a još teže od njega živjeti.

Naravno, sada kada se bavim književnim prevođenjem, jasno mi je zašto nije idealno kao jedini izvor prihoda – honorari nisu visoki i ne možete uvijek računati da će biti isporučeni u zadanom roku. Količina vremena koja se provede za računalom drugi je nedostatak – oči, leđa i mozak znaju se žestoko buniti nakon mjeseci i godina „pretipkavanja“. I onaj najveći nedostatak: komunikacija prevoditelja, lektora i urednika. Često oni koji bi trebali surađivati na tekstu rade svatko svoj posao za sebe pa to bez komunikacije na svakom koraku zna svakako ispasti na papiru.

Najveće su prednosti velika sloboda u radu, fleksibilnost radnog vremena i neopisivo zadovoljstvo kada dobro odradiš posao pa vidiš koliko je čitatelja „tvoja“ knjiga razveselila.

Osobno sam takva da ću potrošiti dane i tjedne da doznam kako se zove „ono“ što stavljamo na pokretne trake u trgovini da odijelimo svoje proizvode od osobe ispred/iza nas, kao što će netko predano raditi na novom cjepivu, matematičkom dokazu, receptu i sl. Kada niste sjedilački tip i ne veseli vas sama srž prevoditeljskog posla – minuciozno iščitavanje tekstova i što vjernije a opet kreativnije prenošenje na ciljni jezik – teško je shvatiti njegovu čar. Ali kada jeste – nema ljepšeg posla!

Koji je najveći izazov kod prevođenja s drugog jezika? 

To je dosta široko pitanje i ima različite, objektivnije odgovore, ali dat ću jedan posve subjektivan: najveći mi je izazov balans između vjernosti izvorniku i potrebi da se prijevod čita kao da je pisan na tome jeziku. Nisam ni za jednu krajnost, a opet je potrebno dosta vještine da se postigne željeni učinak jer, bez obzira na jezični standard, nisu sve knjige pisane da bi bile prevedene na najstandardnijem mogućem hrvatskom jeziku niti je ono što je možda smiješno/dirljivo/upečatljivo/što god nama u Slavoniji ili vama oko Zagreba, jednako smiješno onima u Istri ili Dalmaciji i obratno.

Često nailazimo na lošije prijevode i slabo lektorirana djela. Smatraš li da na hrvatskoj književnoj sceni postoji premalo stručnog kadra ili se u ovoj situaciji možemo pozvati na onu dobru staru „kol'ko para, tol'ko muzike“?

Izlizana fraza, ali itekako točna. Radila sam za „male pare“, ali sam uvijek dala sve od sebe da ono što dam u ruke uredniku/ci da to ne vrijeđa ni njih ni čitatelje. Ono u što se ne bih usudila petljati, ne bih uzela ni za kakve pare Čitala sam prijevode za koje znam da nisu plaćeni više od mojih pa ostala zadivljena, ali i neke „bolje“ prijevode a da mi jednostavno nisu sjeli, pa bih rekla da je to vrlo relativno. 

Teško je povući crtu između nestručnog kadra i pravila koja se danas nameću hrvatskome jeziku. Bez obzira na sve prijepore oko toga smijemo li reći „radovati se“ ili baš mora biti „veseliti se“ i koristiti s akuzativom ili instrumentalom, nekakav sveti teren je uvijek bilo ije/je i č/ć, pa se moglo reći da ako to ne znaš, da si nepismen. Međutim, danas se i u to zadire nekakvim kvazilogičnim objašnjenjima, pa imamo „procijep“ i „košćat“. I onda ispadneš nepismen kako god napisao!

Ono na što ja apeliram jest da se nikomu ne vjeruje slijepo – ni prevoditelju, ni lektoru, ni korektoru, ni uredniku. Svi griješimo i tu smo da jedni druge upozorimo radi krajnjeg cilja, a to je knjiga koja će biti tu još dugo nakon nas. Mislim da je ključno da se ne troši vrijeme na to je li netko pisao „drukčije“ ili „drugačije“, a da se više pazi na igre riječi i na značenje teksta. Nije isto kada netko mjesecima mozga nad tekstom i kada ga netko protrči za dva dana ili ga čita samo jednom pa krene ambiciozno ispravljati nešto što i nije greška (npr. naveske), a onda mu/joj ponestane elana jer „ima previše toga“, pa dobijemo neujednačen tekst.

Je li suradnja s izdavačima uistinu toliko teško ostvariva kako se priča? 

Najdraži prevoditeljski odgovor – ovisi o kontekstu. Znam dosta krasnih izdavača koji su spremni ponuditi šansu mladim i zelenim prevoditeljima, a ima i onih koji ni uza sve preporuke ne odmiču od svojih principa. Oba pristupa imaju svoje dobre i loše strane, ali nijednom se ne može zamjeriti. Vjerujem u to da se trud i zalaganje uvijek isplate i prepoznaju.

Kad pričamo o prijevodu, je li izazovnije prevesti popularnu književnost ili klasičnu književnost?

Ne bih komentirala prijevode klasika jer se time nisam bavila i mislim da će mi u dogledno vrijeme jedini susret s takvim prijevodima biti njihovo proučavanje. U „ostaloj“ književnosti isto postoje velike razlike, ali po meni je samo važno da je prevoditelj u istoj mjeri sposoban i zainteresiran za ono što radi. Spočitavali su mi svojevremeno zašto prevodim „šund“, ali osim par škakljivih naslova koje nerado spominjem u javnosti, velikom sam većinom uživala u tekstovima na kojima sam radila. Čak mogu reći da sam proširila opseg žanrova u koje inače zalazim kao čitatelj, i u tome ne vidim loše. 

Prevoditelj je prije svega čitatelj i ako nam nitko poslije srednje škole nema pravo nametati što trebamo čitati, zašto bi nam itko nametao što trebamo prevoditi? Uvijek će biti potrebe i za zahtjevnim tekstovima i onima za razonodu; ne čitaju svi sve i ne trebaju svi prevoditi sve.

Nedavno se digla prašina oko prijevoda Tolkiena. Sam autor je ostavio naputak da se imena likova i lokacija prevedu prema načelima jezika zemlje u kojoj se prevodi. Koji je tvoj stav prema tome? Treba li poštovati autora i njegove želje ili bi se ipak trebalo prilagoditi prohtjevima tržišta?

Ako je sasvim prirodno da se lektor „miješa“ u semantiku teksta, zašto bi prevoditelju kao drugom autoru teksta bilo nedopušteno prilagoditi tekst onako kako on misli da ima smisla?

Nezahvalno je raditi na cijenjenim autorima i preispisivati dobro znane prijevode. Dotični prijevod nisam čitala, pa ne mogu dublje ulaziti u njega, ali slušala sam prevoditelja u jednom podcastu i svi argumenti koje je iznio imaju mi smisla.

Ustavljena je praksa da se imena ne prevode, ali je netočno uzeti to kao kategoričko pravilo, pogotovo u fantastici. Naravno, uvijek su moguća drukčija/bolja rješenja, ali ocrnjivati nešto bez dublje upućenosti (još nisam naišla na argumentiranu recenziju prevedene trilogije ni Hobita) danas je postalo još omiljenija praksa.

Nema komentara :

Objavi komentar

Hvala na vašem komentaru. Isti će biti objavljen nakon pregleda moderatora.