ponedjeljak, 16. studenoga 2020.

Kroz ključanicu | Tamara Štiglić Vodopić

 

Tamara Štiglić Vodopić rođena je 30.3.1987.u Rijeci. Odrasla u Opatiji, završila osnovnu i osnovnu glazbenu školu, te jezičnu gimnaziju i paralelno srednju glazbenu. Svira klavir. 

Nakon srednje škole upisuje engleski i njemački jezik na Filozofskom fakultetu u Rijeci sa željom da bude prevoditelj, ali na kraju ju obrazovanje odvodi u nastavničke vode. 

Radi u riječkom Klubu mladih gdje predaje njemački jezik na tečaju za odrasle polaznike, te u osnovnoj školi.

Prošle je godine počela prevoditi knjige s engleskog i u tome neizmjerno uživa. 

Udata je i ima dvoje djece, četverogodišnjeg sina i dvomjesečnu kćer. 

Ogromni je gurman, hedonist, obožava putovanja, nove kulture, hranu, upoznavanje običaja. Uz njemački i engleski, govori i talijanski, te posjeduje osnovne komunikacijske vještine na španjolskom.

Dvije godine vodi blog CitamGledamSlusam na kojem je objedinila svoje najveće strasti, glazbu, film i knjigu i u tome neizmjerno uživa. 

Draga Tamara, čast mi je ugostiti te u našoj brbljaonici „Kroz ključanicu“. Kao što biografija navodi, multilingvalna si. Odakle ljubav prema jezicima? 

Draga Jelena, hvala na pozivu. Ljubav prema jezicima razvila se već u vrtiću kad sam počela s učenjem talijanskog jezika koji i smatram svojim prvim stranim jezikom. Sve sam crtiće i serije oduvijek gledala sinkronizirane na talijanskom. Kasnije su mu se pridružili i njemački i engleski. Ne mogu objasniti tu svoju ljubav prema stranim jezicima, jednostavno mi ulaze u uho i imam osjećaj da bih cijeli život mogla učiti neki novi strani jezik, kad bi našla vremena. Španjolski sam naučila preko meksičkih sapunica (vjerujem kao i mnogi moje generacije), a poslije sam ga malo i učvrstila na fakultetu. 

Jedna si od rijetkih blogerica koja je odlučila spojiti sve tri strasti i pisati o njima. Kako si se odlučila na taj pothvat? Na što ljudi najviše reagiraju, knjige, film ili glazbu? 

Na to sam se odlučila jer jednostavno ne mogu odvojiti te tri stvari jednu od druge.

Glazba je moja prva ljubav, knjige sam od malena doslovno "gutala", a filmove obožavam gledati. Pamtim ne samo imena filmova i njihov sadržaj, već i glumce i redatelje toliko automatski da ponekad znam sve o filmu, a da ga nisam ni gledala. Kad me nešto zanima, u potpunosti se tome posvetim. 

Moram priznati da na mome blogu ljudi jako dobro reagiraju na sve tri stavke, iako možda knjige malo prednjače. 

Odnedavno si se počela baviti prevođenjem knjiga. Imam osjećaj da ljudi premalo znaju o tom poslu. Koliko je to zahtjevan posao? Kad pričamo o prijevodima, koliko su tvoje ruke, kao prevoditelju, vezane? 

U tome sam jako kratko i mislim da još ni sama nisam svjesna u što sam se upustila. Posao je dosta zahtjevan, moraš biti jako dobro skoncentriran, paziti na detalje i sitnice, ali s druge strane je neizmjerno uzbudljiv. Obzirom da obožavam čitati, ovaj je posao za mene nešto stvarno posebno. Primijetila sam da postoji dosta velika sloboda oko prijevoda, ali također mnogo ovisi i o urednicima. 

Jesi li zadovoljna školskim programom kao učiteljica njemačkog jezika? Bi li ga poboljšala ili ostavila takvim kakav je? 

Njemački jako kratko predajem u školi, do sada sam uvijek predavala engleski jezik pa se i sama upoznajem sa školskim programom njemačkoga jezika. Za sada sam zadovoljna, ali naravno da uvijek postoji mjesta za poboljšanje. Udžbenici su zanimljivi, ali puno ovisi i o nastavniku na koji će način sve to prenijeti učenicima. Jedna sam od onih koji vole dopunjavati program dodatnim gradivom, kvizovima, igricama i sličnim jer smatram da djeca jezike moraju učiti kroz primjere, što više interakcije, a što manje učenja napamet. Treba pričati, ponekad i ignorirati pogreške kako bi djeca stekla samopouzdanje i bez straha se upustila u razgovor na stranom jeziku, sada u učionici, a jednog dana u "stvarnom svijetu." 

Blogeri se često susreću sa predrasudama. Koje bi ti voljela izdvojiti i naravno, pobiti ili opravdati? 

Nažalost, svakim danom sve više nailazimo ne predrasude prema svemu i svačemu. Nisu ni blogeri izuzeti iz toga. Priznajem da često boli kad pročitam razne komentare vezane za naš način rada. Srećom, većinom se susrećem s pozitivnim, ali ovi negativni znaju iskočiti. Dobivamo besplatne knjige, ne pročitamo pola onoga što poslikamo, sve nam je dobro i ne znamo reći da nam se nešto ne sviđa. 99 posto nas ovo radi iz hobija i zato jer u tome uživamo. Nismo s nikime potpisali nikakav ugovor i nemamo obavezu prema nikome. Neki se blogeri usredotoče na lijepe fotografije i na taj način nekome približe knjigu, drugi pišu osvrte, većina se trudi da se na njihovim stranicama nađe oboje. Osvrti često i nisu uvijek pozitivni, ali nije grijeh preskočiti knjigu koja nam se nije svidjela i usredotočiti se na nešto za što zaista vjerujemo da čitatelji ne bi smjeli propustiti. Osobno sam jako iskrena i ne znam lagati, tako da se u mojim recenzijama uvijek prepozna koliko mi se knjiga svidjela ili nije. Po meni je najvažnije da to radimo iz ljubavi, bez pritiska što će nam netko prigovoriti i hoćemo li se nekome svidjeti ili ne. Izbor je jako velik i svatko bi trebao pratiti onoga tko mu odgovara, čitateljskim ukusima ili kao osoba.

Nema komentara :

Objavi komentar

Hvala na vašem komentaru. Isti će biti objavljen nakon pregleda moderatora.