ponedjeljak, 30. studenoga 2020.

Kroz ključanicu | Marijana Dragičević

 

Razgovor pripremila i vodila: Jelena Hrvoj

Marijana Dragičević rođena je 1989. godine u Bjelovaru. Završila je Gimnaziju Bjelovar, a 2014. i 2016. godine magistrirala povijest i arheologiju na Filozofskom fakultetu u Zagrebu. Kao student radila je na arheološkim terenskim istraživanjima u Gradskom muzeju Bjelovar.

Nakon završenog stručnog osposobljavanja i položenog stručnog ispita za kustosa, zaposlena je kao kustos u Arheološkom odjelu u bjelovarskom muzeju. 

Prve priče čitali su joj baka i djed, a nakon faze slikovnica prešla je na čitanje dječjih romana. Djelo zbog kojega je zavoljela čitanje je “Ronja, razbojnička kći” švedske autorice Astrid Lindgren, kojemu se i danas ponekad zna vratiti. Od dječje književnosti najviše voli djela Roalda Dahla, Enid Blyton, J.K.Rowling, Ivana Kušana, Ivane Brlić Mažuranić, Hrvoja Hitreca i Hrvoja Kovačevića.

 

Najdraži književnik joj je Fjodor Mihajlovič Dostojevski, a odmah iza njega Victor Hugo, Mihail Bulgakov, Emile Zola, Albert Camus, Thomas Hardy, Harper Lee, Jane Austen, Vladimir Nabokov, Iljf & Petrov i Voltaire. Od suvremenih najviše voli Markusa Zusaka.


Od domaćih autora najviše cijeni Gorana Tribusona jer njegov bogati književni izričaj s humornim dosjetkama prikazuje jedno prošlo razdoblje u kronologiji (najčešće Bjelovara), kojemu se Tribuson rado vraća i ostaje zauvijek zabilježeno u njegovim djelima.

 

Osim čitanja i pisanja, najviše voli trčati i šetati sa psom po šumama i livadama. 2020. godine izašao je njezin prvi, garažni roman „Rock strana bajke“, a u pripremi je drugi koji ti trebao ugledati svjetlo dana u prvoj polovici 2021. godine. 

Draga Marijana, za početak bi voljela da nam se predstaviš kroz svoj roman prvijenac „Rock strana bajke“. Kako si došla do ideje za sam roman? Koliko je bilo izazovno objaviti ga i je li u konačnici objava ispunila tvoja očekivanja? 

Ideja mi je nastajala nekoliko godina (sjećam se da sam kao student hodala Zagrebom i u glavi razmišljala o likovima i radnji) i tek kad sam imala viška slobodnog vremena i čekala obranu diplomskog iz arheologije, sjela sam i počela pisati. Pri tome nisam mislila da ću ga stvarno uspjeti dovršiti nego je bilo više „idem probati da vidim do kojeg dijela ću dogurati“. Izazov što se tiče objavljivanja je definitivno bio iznad očekivanog, ali u konačnici nakon svih tih godina čekanja, prepravljanja, odbijanja, objavljen je i mogu reći da sam zadovoljna. Iz dana u dan imam osjećaj da se ništa nije promijenilo, ali kako odmiče vrijeme vidim da ga ljudi čitaju. Volim čuti povratne informacije kako je tko što doživio i protumačio te koliko je čitateljsko mišljenje ustvari različito od moga kao autora u nekim poimanjima likova i radnje, a  i same poruke. 

U tvom romanu pratimo likove koji imaju pomalo neobična imena. Da se bolje izrazim, čudna za neke čitatelje. Prema tvojem mišljenju, zašto ljudi teško prihvaćaju drugačija imena? 

Ljudi općenito teško prihvaćaju kad je nešto drugačije jer se u suštini boje promjena i nečega što im je „nepoznato“. Ovdje se sad radi konkretno o neobičnim imenima iz romana, ali mislim da je više stvar same ljudske prirode i onoga u nama. Ja ne volim obična imena jer su mi dosadna, a i prezimena na –ić izbjegavam. Ne zvuče mi lijepo kad ih izgovorim i zato ih izbjegavam u pisanju. Mislim da čitatelji kojima smetaju čudna imena traže, kako bi se reklo, dlaku u jajetu jer na pravu im se vjerojatno ne svidi roman pa onda još dodano gunđaju o neobičnim imenima na koja se kao ne mogu naviknuti. Mislim da kad netko ima ime koje ima, koliko god bilo neobično, ljudi se naviknu da se tako zove i postane im potpuno normalno. Na primjer, meni su zamjerali jer sam muškog psa nazvala Duma, ali sad su se svi navikli i više nitko ne može zamisliti da se zove drugačije. Svaki autor najbolje poznaje svoj roman i mislim da treba poštivati ipak najviše autorovo mišljenje što se tiče odabira imena jer je on njegov tvorac. Kako bi izgledalo da si ti svoju Eru nazvala npr. Katica, pa ispala bi totalna sprdnja, barem meni. 

Kao kustosica, kako povezuješ dva svijeta umjetnosti? Mogu li se uopće povezati? 

U mnogočemu je to isprepleteno. Kao kustos najviše mi je posao obrada građe, ali i osmišljavanje izložbi s pisanjem tekstova u muzejskim katalozima. Izrada izložbe je jako slična pisanu romana. Sve ide od ideje, a potom radim kostur i popunjavam ga, na izložbi s građom, u romanu s poglavljima. Posao mi je uvelike pomogao jer sam stekla dosta poznanstava u medijima i dobila odlične savjete kako nešto marketinški dobro popratiti. Bjelovar je mali grad i većinom svi jedni druge znamo pa mi je kad sam izdala roman dosta pomoglo to jer nisam bila totalni anonimac nego su me već znali kao kustosicu.  

Prošla si jedan zanimljiv put objave svog romana. Ispričaj nam nešto o tome. 

Kad je napisana prva verzija, u travnju 2015. godine, još sam po njemu pilila skoro godinu dana, sve dok ga, 2016. nisam, „završila“. Te je godine Goran Tribuson u Bjelovaru imao književnu večer pa sam, srećom, uspjela da mi potpiše „Povijest pornografije“ i pitati ga hoće li naći vremena da pročita roman i javi mi je li to išta valja. Javio mi se nakon otprilike mjeseca dana (znam da sam bila na terenu i cijeli taj dan više nisam mogla ništa raditi koliko sam bila uzbuđena) s komentarima kako ga dodatno poboljšati i da misli kako neću imati problema oko pronalaska izdavača. Međutim, u tome se prevario. Poslala sam, imam točno zapisan broj, na više od 60 izdavčkih kuća u Hrvatskoj roman i jedva 10% njih je (negativno) odgovorilo. Nakon toga sam jednostavno odustala jer sam čekala stručno osposobljavanje u muzeju, odlučila napokon otrčati maraton, a potom i čekala stalno zaposlenje, koje je srećom došlo. Tek prošle godine dobila sam ideju za drugi roman i onda kao da se nešto prelomilo u meni, čvrsto sam odlučila da ga želim izdati. Sjetila sam se susjedne Srbije i počela slati mailove sve dok nisam naišla na Dušana Todorovića (zahvaljujući srpskom autoru Nikoli Đokiću koji mi ga je preporučio), grafičara iz izdavačke kuće Slovensko slovo. Nakon toga, sve je nekako krenulo prema dodatnim pripremama i objavljivanju. Izdana je ove godine u travnju iako mi je još uvijek ponekad čudno da je vani. 

Vidim da si obožavateljica klasične književnosti. Preferiraš li više klasiku ili beletristiku? Možemo li u budućnosti od tebe očekivati roman sličan tvojim knjiškim favoritima? 

Od srednje škole volim klasičnu književnost jer mislim da iz nje najviše dobijem i kao čitatelj i kao pisac. Volim i beletristiku jer nisam uvijek raspoložena za čitanje težih djela. Kod mene to jako ovisi o raspoloženju i koncentraciji. Nekad ću uzeti dječju knjigu, pa nakon nje nešto iz francuskog realizma, a iza toga možda neki chick lit. Ne mogu dugo čitati jedan žanr jer imam pregrijavanje i postane mi naporno. Stvarno volim čitati sve i svašta jer mi to daje širinu. Ne volim kad autori desetljećima pišu jedno te isto i već nakon trećeg poglavlja shvatiš u kojem će smjeru ići radnja. Kod mene vrijedi jedno pravilo, kad knjigu primim u ruke, ma da mi je ne znam koliko užasna, pročitat ću je do kraja. Knjige ne ostavljam nepročitane jer čak i nakon loše knjige, onda imam pravo reći zašto mi je bila loša. Ne podnosim kad nešto loše govori o knjizi, a prestao ju je čitati nakon 50. stranice. 

Trudim se nekako spojiti ta dva svijeta, klasiku i beletristiku jer sam i ja uvijek negdje između njih. Od klasičara najviše uzimam karakterizaciju likova, a radnja je nekako više vezana uz beletristiku (barem ja tako mislim). „Rock strana bajke“ je stvarno žanrovski nakupina svega i svačega, a isto će biti i s drugim romanom, ali na potpuno drugačiji način. Romani su mi često kao grozd, imaju tu glavnu temu, ali i dosta tih manjih tema koje popunjavaju praznine. Ne mogu zamisliti da pišem čisti žanr jer mi je to dosadno, bez izazova i ustvari, volim eksperimentirati, ali u maloj mjeri. 

Koje je tvoje viđenje domaćeg romana u budućnosti? 

Ja sam optimist jer mislim da to ide na bolje, ali puževim koracima. Tek za otprilike deset godina moći  ćemo vidjeti promjene, ali mislim da idemo u tom smjeru. Trudim se podržavati domaće autore iako sam, moram priznati, dosta izbirljiva. Volim kad je autor autentičan, to mi je najvažnije pri odabiru. Inače na našoj sceni ima dosta, kako ih ja zovem, „misaonih“ autora koji se trude biti pametni, a radnje gotovo da i nema ili je marginalizirana. To izbjegavam širokim korakom. Veselim se kad naiđem na domaće djelo koje funkcionira od početka do kraja i kad autor ne siluje s time da ispadne pametan (najviše mi sad na pamet pada Kristian Novak). Mi Hrvati jako volimo da nas se prepozna kao pametne.

Nema komentara :

Objavi komentar

Hvala na vašem komentaru. Isti će biti objavljen nakon pregleda moderatora.