Kroz Ključanicu | Jelena Zlatar Gamberožić

Jelena Zlatar Gamberožić (1982.) je viša znanstvena suradnica na Institutu za društvena istraživanja u Zagrebu, vanjska suradnica na Filozofskom fakultetu u Zagrebu i dopredsjednica Centra za kreativno pisanje u Zagrebu (CeKaPe). Njezini glavni interesi su ruralna i urbana sociologija te sociologija prostora. Doktorirala je 2012. godine. Autorica je znanstvene knjige pod naslovom Urbane transformacije suvremenog Zagreba. Sociološka perspektiva (Plejada i Institut za društvena istraživanja, 2013). Glavna je urednica biblioteka Znanost i društvo (Institut za društvena istraživanja u Zagrebu) i Posebna izdanja (Institut za društvena istraživanja u Zagrebu). Napisala je roman Slijepa točka (CeKaPe, 2015.) te zbirke kratkih priča: Odjavna karta (CeKaPe, 2014.), Ticala (HENA COM, 2016.), Strani gradovi (CeKaPe, 2018.) i Svijet je gladno mjesto (CeKaPe, 2022.).

Osim titula književnice i znanstvenice, tko ili što stoji iza imena Jelena Zlatar Gamberožić? 

I sama bih voljela dobiti odgovor na to pitanje, ako ga netko ima :) Oduvijek sam u konstantnom preispitivanju i promjeni i strano mi je vezanje uz čvrst identitet, ulogu ili, najmanje - titulu.

Uostalom, kao što kaže dr. House: Želite li saznati istinu o nekome, taj netko je zadnja osoba koju biste to trebali pitati. Vjerojatno imam neke ideje o sebi koje se u manjoj ili većoj mjeri poklapaju sa stvarnošću, ali isto tako, ne 'stojim' uz njih.

Odakle ideja za najnoviju zbirku priča "Svijet je gladno mjesto"? 

Snovi, ono snovito, latentno, nevjesno i na neki način skriveno zanima me više od onog razvidnog. Dugo sam se bavila idejom zbirke koja se sastoji od snova koji junacima sugeriraju, napominju ili rasvjetljuju sve ono što u budnom stanju potiskuju. Ta me tema zanima i u književnosti, filmu, a pogotovo u kombinaciji s omiljenim žanrom- hororom. Recimo da sam razmišljala o nekoj kombinaciji Strave u ulici Brijestova, von Trierovog Dogvillea i Kingovih poslastica (npr. Langolijera ili Tamne polovice) dok sam osmišljavala tematske okosnice zbirke. To su prostori u kojima osjećam ushićenje.

Koliko je teško zadirati ispod površine surove ljudske svijesti? 

Ne znam je li ljudska svijest surova, ono nesvjesno mi se uvijek činilo opasnijim, pa i id i super ego su mnogo 'strašniji' od ega koji ih samo nastoji 'stabilizirati'. Koliko je to teško? Pa, vjerojatno kako za koga, neke ljude sve to uopće ne zanima (i ne treba), nas koje zanima očito nešto vuče prema tome i tjera na postavljanje pitanja o tim temama. Nedavno sam čitala intervju s redateljem filma 'Skinamarink' o dvoje djece koja se probude u kući bez roditelja, vrata i prozora. Rekao je da je ideju za film dobio kroz istraživanje čega se ljudi najviše boje, tj. koje noćne more najčešće imaju i vraćanje u dječje doba, u dom iz djetinjstva u kojem nema roditelja bila je najčešća. Kad promatram ljude, uvijek prvo razmišljam o tome čega ih je najviše strah. A to je vrlo slojevito. Vrlo dobro skrivamo prave strahove, čini mi se da nam je čak lakše glumiti lažne.

Uglavnom, teško ili ne, takvo ispipavanje ili zadiranje je za mene nužno i prirodno.

Kako pristupaš kritici upućenoj na tvoj rad? 

S velikom radošću. Znam da je današnje doba self-helpa, silnog kvaziojačavanja kroz brojna samougađanja, tepanja i uzdizadnja sebe nesklono kritici, ali u tome sam s njim neusklađena.

'Slušajte onoga tko vam je otkrio vaše mane kao da vam je otkrio najveće blago'- držim se te stare narodne poslovice :)

Kada i kako se pojavila ljubav prema pisanju, a kada prema pisanoj riječi?

I jedno i drugo se pojavilo već u ranom djetinjstvu. Djeca su me nekad zvala van, u igru, no meni je bilo bitnije nešto pročitati, napisati ili odglumiti do kraja, kretati se po tom izmaštanom prostoru. Imala sam nevjerojatnu sreću što sam taj prostor uspjela konstantno njegovati i održavati kroz život sve do ovog trenutka.

Za koji svoj literarni rad smatraš da te najviše formirao i zašto?

Svaka knjiga me vjerojatno na neki način 'pomakne' i više nego sam u početku svjesna. Ako sada gledam na prvu zbirku, vidim da nisam više 'tamo' , ali jednako tako nisam ni u posljednjoj. Možda je onda odgovor u tome da u svako djelo ispustim određeni sadržaj (ideju, temu, životnu cjelinu) što mi, a da toga i nisam svjesna, omogući da idem dalje.

S obzirom na to da iza tebe stoji i titula urednice, moram pitati: voliš li više uređivati vlastita djela ili tuđa? 

Tuđa. Prema svojima mi treba mnogo više da postignem željeni odmak nužan za uređivanje. Ne znam ni uspijem li. Zato volim imati urednike.

Ovo je pitanje koje često postavljam autorima, pa moram i tebi. Smatraš li da je kultura čitanja poražavajuća unutar naših granica? Na koji bi način ti popularizirala knjigu kao takvu kod mlade čitateljske populacije? 

Teško je reći je li to više uopće moguće. Živimo u vremenu u kojem je važno pisati kul statuse na Facebooku, imati super fotke na Instagramu, pametno komentirati na Twitteru, čitati kratke tekstove jer sve je ostalo TL; DR (too long, did't read) (osim statusa na Fb, koji su zapravo jedini nesnosan long read :).

Nemamo koncentracije, vremena, sporosti koja je potrebna za udubljivanje. Bitna je kvantiteta, a ne kvaliteta, 'širina' (informacija, aktivnosti, hobija, bitno je samo da smo se svega dotakli, o svemu nešto čuli, svuda bili, sve vidjeli.). 

Čitanje knjiga se, ukratko, ne čini bitnim/važnim/vrijednim u takvom kontekstu. Ne znam hoće li više ikada i biti. Nisam sigurna kako populizarati ono što možda polako/ili rapidno gubi smisao.

Ako te postavim u situaciju da se direktno obratiš svojim čitateljima, što bi im poručila? S kakvim pristupom ih šalješ prema svojim djelima?

Nikakvim. Ne sviđa mi se ideja 'uvođenja' nekoga u nešto. Sve je u tom kontekstu sasvim slobodno. Jednom objavljene, priče su najmanje moje.