Kroz ključanicu | Magdalena Blažević

 

Magdalena Blažević (1982.) rođena je i odrasla u Žepču. Diplomirala je hrvatski i engleski jezik i književnost. Kratke priče su joj objavljene u književnim časopisima i na književnim portalima: Balkanski književni glasnik, Riječi, Život, Ajfelov most, Strane, Astronaut itd. Neke od njih prevedene su na engleski, ruski i makedonski jezik. Dobitnica je nekoliko nagrada za najbolju priču. Živi i radi u Mostaru.

Jesi li spisateljicom postala planski ili je to nešto urođeno?

Nemoguće je isplanirati takvo nešto, prije svega se morate roditi sa sklonošću prema književnosti, sa željom za stvaranjem, ali to ne bi vrijedilo ništa bez posvećenog čitanja i rada. U nekom trenutku se morate odvažiti i napisati prvi tekst da testirate svoje mogućnosti, biti silno strpljivi dok radite na njegovoj dvadesetoj verziji i biti sposobni prihvatiti dobronamjernu kritiku.

Tvoji su likovi snažni i ljudski; manjkavi i životni. Ono što mene osobno privlači je činjenica da ovjekovječuješ lik žene u svom surovom okruženju. Što za tebe predstavlja moć takvog izražaja?

Likovi iz zbirke priča Svetkovina i romana U kasno ljeto mahom su žene iz ruralnog okruženja pritisnute patrijarhatom i neimaštinom dok u njima sve vrije od želje za slobodom, čežnje i ljubavi. Iz tog sukoba nastaju drame, očajni potezi zbog kojih ih je i čitatelj u iskušenju osuditi. Dugo sam tragala za pričama svojih junakinja, prikupljala audio materijal, fotografije, posjećivala mjesta kojima su se kretale da bih stvorila priče za kakvim sam kao čitateljica tragala u našoj književnosti, ali ih nisam mogla pronaći. 

Kada bi mogla promijeniti sadašnjost svojom pisanom riječi, što bi prvo promijenila?

Svaki odgovor na ovo pitanje pogotovo u ovom trenutku bit će klišej, ali nemam izbora – ako bih mogla nešto promijeniti zaustavila bih sve ratove.

Kako komentiraš sve veću poplavu tržišta rukopisima, te činjenicu da i sama knjiga iz dana u dan podliježe utjecaju masovne konzumacije?

Nemam ništa protiv novih autora i autorica, žanrova, vjerujem da imaju svoju publiku jer ih inače nitko ne bi izdavao. Danas mi se čini boljim čitati bilo što ako to znači da ćete spustiti telefon i zaboraviti na društvene mreže na nekoliko sati.

Jesi li podložna kritici?

Ako me pitate čitam li književnu kritiku i pratim li što se govori o onome što sam napisala odgovor je da. Još mi je i zanimljivije pročitati što o njima kažu čitatelji. Svjesna sam da se knjige neće svima svidjeti, i ne trebaju, i to sam davno prihvatila. Književna kritika nam je potrebna, pratim što se piše po našim književnim portalima, u časopisima, ali moram priznati da me negativna kritika nečije knjige neće odvratiti od kupovine i čitanja. Neke od knjiga koje jako volim dobile su i negativne kritike i neodobravanje publike. Te su mi zapravo najdraže, one koje ili obožavaju ili mrze, ali nitko nije ravnodušan.

Prema tvojem mišljenju, koliko su riječi (i upotreba istih) ustvari moćne?

Volim vjerovati da je književnost vrlo moćna u smislu da ujedinjuje potpuno različite ljude koji u nekom trenutku proživljavaju iste emocije, imaju iste misli u glavi i razumiju ono što im je do tada bilo strano.

Za kraj te molim jedan savjet za generacije možebitnih pisaca koje tek stasaju ili dolaze.

Čitajte, čitajte, čitajte...