ponedjeljak, 21. rujna 2020.

Kroz ključanicu | Snježana Gabelić


Razgovor pripemila i vodila: Jelena Hrvoj

Snježana Gabelić,
rođena kao Snježana Slavica u Splitu, završila je kroatistiku na Filozofskom fakultetu Zagrebu, te završava poslijediplomski studij Znanost o književnosti na istom fakultetu.  Radila je u rubrici kulture i TV-spektakla u Slobodnoj Dalmaciji. Nakon  zamjena u osnovnim školama i rada u privatnoj gimnaziji Benedikt Kotruljević, zapošljava se u Nadbiskupskoj klasičnoj gimnaziji.

Autorica je gramatičkog udžbenika za drugi razred gimnazije, kao i autorica Vodiča za lektiru za osnovnu školu, Sys printa.

Danas je profesor mentor i radi na pripremama za maturu u Trinomu. Dugogodišnja je suradnica udruge Djeca susreću umjetnost i su-autorica u programu  filmske pismenosti „Sedmi kontinent“, autorica je filmskih radionica i voditeljica radionica, suradnica na programu Film u bolnici i u programu „Ruksak pun kulture“, Ministarstva kulture.

Čast mi je otvoriti pričaonicu „Kroz ključanicu“ uz toliko zanimljivu sugovornicu. Iza sebe imate impresivan i svestran rezime koji, usudim se napomenuti, uvelike obogaćuje našu kulturu. Pa počnimo od samog početka. Koje je vaše stajalište o školskom sustavu današnjice i kolika je, po vama, važnost kvalitetnog obrazovanja? 

Obrazovanje je ključno, ono znači dobro, uspješno i kvalitetno društvo, ono ne smije biti percipirano kao usputna stvar, ekonomski neisplativa, gotovo zabava za intelektualce i dokone umjetnike. Kvalitetno obrazovanje je ekonomski vrlo isplativo, to je ulaganje u kolektivni razvoj jednog društva.

Veliki posao je pred nama, pronaći neki sretan omjer između novog i starog, modernog i tradicionalnog. Nadam se da će djeca ponovo zavoljeti školu ili da će im barem postati sasvim prihvatljivo mjesto za rast i razvoj. Iako zvuči pomalo utopijski, škole nerijetko tako funkcioniraju. Ovo društvo treba preodgoj, nitko ne želi živjeti s prostim, nenačitanim, neobrazovanim i površnim ljudima. To jednostavno nije lijepo mjesto za život, kad odgovorni to konačno shvate – počet će prava reforma! 

Naravno, važno se dotaknuti i školske reforme. Što je po vašem mišljenju potrebno dodati ili izbaciti kako bi se obrazovanje prilagodilo potrebama suvremenog obrazovnog sustava i istovremeno omogućilo novim naraštajima kvalitetnije obrazovanje? Treba li promijeniti išta ili ništa? 

Reforma je zaista neophodna i s time se svi slažemo, no reformu mora voditi neovisno stručno tijelo, ona ne može biti trenutačna politička agenda jedne osobe, stranke, politike. Ona mora ići svojim tijekom, neovisno o političkim zbivanjima.

Mora zaista postati važna nacionalna strategija! 

Mi u školi imamo dojam da sa svakom promjenom ministra odlazi i reforma ili dolazi neka nova. To j vrlo kaotično za nas profesore, ali što je još važnije i za djecu. Iako je ova reforma i škola za život imala niz dobrih ideja i razumijevanja određenih problema, ipak je ostala previše u teoriji i bilo je previše kompromisa i administracije. Premalo se ulaže i radi s profesorima, na terenu, oni su centar svake reforme. Moj je sin bio na razmjeni u Kanadi i kad sam ga pitala što bi bila najznačajnija razlika u školi, spremno je odgovorio – profesori. Ovdje moraš imati sreće da dobiješ dobrog profesora, a tamo moraš imati nesreću da dobiješ nekog lošijeg. I na tome treba raditi, ne mislim na apstraktne virtualne edukacije prepune floskula, već konkretne, žive edukacije koje te mijenjaju i profesionalno obogaćuju.

Kako gledate na cijelu Covid 19 situaciju? Pandemija je svima nama otežala svakodnevni život, pa tako i obavljanje posla. Na žalost, učitelji i profesori su često na meti roditelja kao jedni od glavnih krivaca za nelagodnu i nepredvidivu situaciju u kojoj se obrazovni aparat zatekao. Zanima me kako vi gledate na cjelokupnu situaciju i njezin ishod. 

Situacija je stvarno zahtjevna, balansiranje između zdravlja, sigurnosti i normalnog razvoja djece i mladih, stalni izbori za koje nikad nismo mislili da će biti stavljeni pred nas. Sretna sam jer smo u razredu i mislim da je to jedina prava nastava, online nastava je sjajna nadopuna, prepuna mogućnosti, prikladna je i za starije i zrelije razine učenja, no definitivno je ogolila sve boljke našeg društva – činjenicu da je varanje i laganje uobičajeno i normalno, da je i učenicima i roditeljima u konačnici najvažnija ocjena, a potpuno nevažno (ne)znanje koje iza toga stoji. Općenito mislim da je uplitanje roditelja u rad škole i profesora, nezadovoljstvo, kukanje, zanovijetanje, jedan veliki bumerang koji se roditeljima snažno vrati u glavu jer djeca izgube strukturu, poštovanje i poslušnost koje se nažalost s nastavnika samo odjednom prelije i na roditelje. Jako je važno da roditelji shvate da su oni i nastavnici na istoj strani.

Voljela bih da izdržimo u razredu do kraja godine. Pandemija je, i mislim da se svi moramo solidarizirati pa i mi profesori moramo biti spremni dati više, jednostavno iznimne situacije zahtijevaju više od svih nas…

U vašem se životopisu može pronaći promicanje filmske pismenosti. Ispričajte nam ukratko kako ste se opredijelili za taj smjer i kako filmska pismenost pomaže djeci? 

Film je oduvijek moja velika ljubav, moji studentski dani nosili su mirise starinskih kina, kino Studija u koje se moglo unijeti piće, Europu s najboljom udaljenosti ekrana i sjedala, Kinoteke u kojoj si mogao pogledati klasik ili neameričku produkciju i kasnije u njihovom kafiću uz pivo lametirati o pogledanom filmu, ali i o umjetnosti, životu…ponekad  bih tamo srela svoje splitske poznanike, a danas filmske znalce Bruna Kragića i Nikicu Gilića. Intelektualni razgovori bili su strastveni i dugi.

Film je okupljao, stavljao pred nas neka pitanja, izazove, i da bili smo pretenciozni i mladi, ali film je ipak bio važna nadogradnja literaturi, studiju, usudila bih se reći i životu. Kad sam dobila svoju djecu, shvatila sam da se animiranim i dječjim filmom može puno toga na dojmljiv način iskomunicirati s djecom, ali da je kvalitetnih, nekomercijalnih naslova relativno malo. Moja dobra prijateljica i kolegica s kojom sam studirala slično je razmišljala i hrabro krenula u projekt filmske pismenosti za djecu. Udružila se s vrlo sposobnom suradnicom i priča se zakotrljala.

Stvorile su jedan snažan i prepoznatljiv edukacijsko-filmski brand, Sedmi kontinent. Ono što me posebno oduševilo – okupile su zaista sjajne ljude i filmaše i edukatore.
To je Hrvatska koja mi se sviđa, obrazovani, talentirani, pristojni ljudi…

Posljednjih je godina jedno od glavnih pitanja koja se spominju i pitanje lektire. Pa zašto bi mi preskočili spomenuto pitanje, zar ne? Treba li po vama promijeniti naslove i možda ih prilagoditi generacijama koje dolaze? Ili je ipak sve onako kako mora biti? 

Treba smanjiti broj naslova, to je sigurno. Ovo su nestrpljive generacije, sve bi skrolali i knjige su im spore, neprivlačne. I tu treba biti pažljiv, da, svakako ostaviti neke klasike, teško da će im se kasnije u životu vratiti, drugo to su velike priče i veliki pisci i kad im se dobro prezentiraju, oni ih zapravo dobro  prihvaćaju. Nerijetko mi kažu da su i sami iznenađeni koliko je to nešto dobro. Dostojevski gotovo nikad nije razočarao učenike koji su ga pročitali, razočarao je one koji u tome nisu uspjeli, na 20., 30.stranici su odustali i onda se pokrili jeftinom izlikom – dosadno je!

Opet, treba klasike kombinirati s novim naslovima i treba puno čitati na satu.


Za sam kraj ispričajte nam što za vas predstavljaju čitanje i knjiga kao takva? Zašto je važno promicati kulturu čitanja kod mladih? Koje su beneficije čitanja u razvoju, ali i nakon što izađemo iz školskog sustava? 

Čitanje je cijeli jedan novi svijet, ovo ljeto imala sam priliku čitati baš jako puno, imala sam i čitateljske sreće i pogađala sam neke odlične knjige. I to je nevjerojatno, to koliko se čovjeku pokrenu neka čula, koliko se jasnije i dublje promišlja gotovo sve oko sebe. Imala sam priliku jako, jako često vidjeti koliko se moji učenici mijenjaju na bolje uz čitanje. To je nevjerojatna transformacija – od nesigurnih ljudi koji plašljivo i zamuckujući izgovaraju neke nejasne misli do intelektualca koji spremno iznose svoje mišljenje, kritički promišljaju svijet knjige, ali i svijet oko sebe.
Zajedničko im je to što su odlučili čitati, u početku lektire, a kasnije i ostalo. Kad tome svjedočite godinama, imate neku vrstu poluznanstvenog dokaza koliko čitanje može izmijeniti i obogatiti ljude.
Sanjam o ljetnom kampu čitanja, bez mobitela, bez wi-fi, igrica, samo kupanje, čitanje i razgovor o pročitanom. Sigurna sam da bi tu započela preobrazba ovog društva u svoju najbolju verziju…

Nema komentara :

Objavi komentar

Hvala na vašem komentaru. Isti će biti objavljen nakon pregleda moderatora.