nedjelja, 4. listopada 2020.

Kroz ključanicu | Zlatka Minđek

 

Razgovor pripremila i vodila: Jelena Hrvoj
Zlatka Minđek
rođena je u prekrasnom Varaždinu, baroknom gradu na sjeveru Hrvatske. 

U Varaždinu je završila osnovnu i srednju školu, pri tom stalno naginjući kreativnim sadržajima, pisanju, glumi, stranim jezicima. 

Nakon toga je upisala Ekonomski fakultet u Zagrebu, zašto - ne zna ni sama. Još za vrijeme studiranja zapošljava se kao voditelj ureda gdje ostaje sljedećih 16 godina. U privatno vrijeme i dalje se bavi kreativnim hobijima - izradom nakita, pisanjem, prirodnom kozmetikom. U tom periodu počinje otvara i stranicu Life&Socks i piše osvrte na knjige.  

2019 -te zaključuje da joj je dosta i seli se s obitelji u Irsku. Zasad tamo živi i radi. 

Tvoja stranica Life&Socks odskače kako imenom, tako i nešto drugačijim osvrtima knjiga koje nisu uvijek pozitivni. Reci nam, kako čitatelji prihvaćaju tvoje osvrte, posebno one s čijim se mišljenjem možda ne slažu?


Odlično! Nikad više komentara i rasprave nisam imala nego kad sam napisala „negativnu“ recenziju. Negativna po meni nije prava riječ, ali često napišem jasno i glasno da mi se knjiga ne sviđa, a ako me jako iznervirala dobije i cijeli osvrt popraćen spojlerima (moram nekako elaborirati zašto je moje mišljenje dijametralno suprotno od mišljenja većine)

Kad smo kod osvrta s kojima se pratitelji ne slažu – nikad nisam imala negativno iskustvo. Oni hrabriji iznesu svoje mišljenje i složit ćemo se da se ne slažemo, no većina samo napiše neutralan komentar. 

Da se razumijemo, ja ću nahvaliti knjigu ako mi se svidjela i preporučiti je ako mislim da bi se i drugima svidjela. Isto tako ću reći da ne valja, ako ne valja. 

Ali na kraju dana, to je samo moje mišljenje. Ako imamo sličan ukus, možda će pomoći nekome u izboru štiva, no ako nemamo – ono što sam ja rekla o knjizi ne bi trebalo utjecati na nečiju odluku da pročita ili ne pročita knjigu.  

Čini se kako danas svaka knjiška stranica slijepo prati trendove svježe objavljenih knjiga. Osjećaš li, kao knjiški bloger, pritisak kad je u pitanju nametanje trendova?  

Da. Osjećala sam i to me jako opterećivalo. Blogera ima puno, svi smo ljudi i naravno da ti skoči tlak kad vidiš da svi imaju tu najnoviju knjigu i već su slikali i objavili recenzije i praktički viču s balkona da je supeeeeer, a ti još čitaš nešto od prije 6 mjeseci i šiziš jer je knjiga puno, vremena malo i ne stižeš koliko god se trudiš.  I onda sam jednostavno stala. I shvatila da je to u redu. Svi smo ljudi. U redu je ne ići u korak s ostalima. U redu je ne imati sve iste knjige. U redu je imati fotke i nemati fotke. Nitko, ili vrlo rijetki žive od ovog, pa zašto se opterećivati i raditi problem od nečeg u što smo svi krenuli jer uživamo u knjigama. Ne želim si dozvoliti da više ne volim ono što mi oduvijek bila oaza opuštanja. Rado ću popratiti najnovija izdanja ako su to knjige koje me zanimaju i kojima se veselim. U protivnom, ne vidim smisla u trčanju za svakom novom knjigom. Izdavača je puno. Blogera je puno. Ali ja sam jedna. I imam, kao i svi hrpu obaveza koje moram obaviti i jako malo vremena za stvari koje me vesele. Zato ne želim od ovoga napraviti obavezu koja me opterećuje, mislim da to ne vodi nigdje.  

Kad je riječ o nametanju trendova, smatraš li da je to poželjno i dobro? Koliko u takvim slučajevima jedna knjiga uistinu može biti shvaćena?  

Da i ne. Pretpostavljam da, ako gledamo iz perspektive izdavača, to što ista knjiga odjednom vrišti sa svih strana povećava vidljivost, a time vjerojatno i prodaju, ali pogledaj koliko recenzija na kraju osvane napisano. U jednom trenutku svi slikaju istu knjigu, zahvaljuju se jer su je dobili, objavljuju da je izašla, vrišti iz izloga, a o njoj još nitko zapravo ništa ne zna. Pritisak na pratitelje postaje isti kakav i blogeri osjećaju – „Moram imati tu knjigu!!!“ Ovdje se ne referiram na one koji čitaju određeni žanr ili prate autora, pa će im informacija da je knjiga vani biti vrijedna – oni već znaju što kupuju.

Ali nakon sveg tog vrištanja nastane muk. Nakon par dana, neki će možda napisati recenziju, neki eventualno 2 rečenice u postu, neki neće ništa. 

Zašto? Zato što većina nas sve to nikad ne uspije pročitati. Ili ne pročita tad kad je određena knjiga u fokusu. Ja prva ne stižem. Neke knjige čitam s višemjesečnim „kašnjenjem“, neke me uopće ne vuku tjednima, iako sam ih jako željela u početku. Ja sam tzv mood reader – i to mi je otkrila druga blogerica jer sam mislila da sa mnom nešto ne valja  - što znači da ne mogu čitati knjige ko na traci niti bilo koju knjigu u bilo kojem trenutku. 

I to sve je u redu. 

Ali da bi mi kao blogeri bili od koristi pratiteljima i da bi informacija o knjizi bila vrijedna preporuka, treba proći određeno vrijeme od izlaska knjige iz tiska i nekakvih mišljenja na društvenim mrežama. 

Tako da, ne, mislim da na ovaj način nitko knjigu ne doživi kako treba. No trendovi možda nisu loša stvar, jer da njih nema – kako bi mi uopće uočili neke knjige?  

Prema tvome mišljenju, kakva je suradnja između hrvatskih izdavača i blogera? Što bi promijenila u to odnosu?  

O: Sve bih promijenila. Neki izdavači imaju divne ljude koji im rade suradnju s blogerima i s kojima se možeš svašta dogovoriti. Neki se ponašaju kao da su poslodavac i ne dozvoljavaju da objaviš svoje mišljenje, neki za knjigu traže previše. Neki su i više nego bezobrazni. Neke doslovno navlačiš za rukav i dobiješ dojam da ili ne valjaš ili krivo radiš, ali ne dobiješ info gdje je krivo. 

Kad sam počinjala, nisam ni znala da možeš imati suradnju s izdavačem. I kad su mi to ostali kolege blogeri otkrili, onda sam bila u šoku kad sam dobila prvi paketić jer je netko poslao knjige MENI, koja sam nitko i ništa, da napišem svoje mišljenje. Jako sam si bila važna. Ne šalim se, meni je to tad bilo kao da mi je netko dao priznanje za nešto. A onda sam shvatila da je blogera sve više (prije toga nisam imala pojma, znala sam za njih 3-4), da knjige dobivaju svi bez nekog reda, a ja sam se mučila doći do nekih izdavača koje su ostali dobivali bez problema. I još ih nemam. Nadobivala sam se i odgovora „Trenutno nemamo mjesta“ ili „Smanjujemo broj blogera“  i za 2 dana vidjela njihove knjige kod nekog tko je počeo jučer. 

Nitko nema jasna pravila ni kriterije ni okvire suradnje, jako malo ih daje otvorene i iskrene odgovore. Nikad nisam doživjela da me netko odbije uz konkretan razlog – čuj, ne sviđaju nam se tvoji tekstovi, mislimo da nisi tip blogera koji se slaže s našom vizijom jer zato i zato i ok. 

No, većinom sam se osjećala kao idiot. Ili šalji svima ili odredi kome ćeš jasno i glasno – i mi trebamo jasnu povratnu informaciju i razloge. 

Isto tako ima blogera i blogera, svima nama bolje leži neki žanr ili stil pisanja osvrta. I zato mislim da bi se te suradnje kvalitetnije odvijale kad međusobna komunikacija bila jasnija, bez obzira želiš li tog blogera kod sebe ili ne.  

Koliko se teško istaknuti i iskazati kao knjiški bloger? Što privlači ljude na tvoju stranicu? 

Prvo su mi rekli da ako želim više pratitelja poželjno je raditi nagradnjače. I jesam i još to radim jer mi je to gušt. Doduše sad to radim tako da pokušavam podijeliti što više knjiga u tih tjedan dva koje sam u Hrvatskoj, pa ponekad budu i dvije odjednom, ali svejedno – meni je to super. Mnogo divnih ljudi sam upoznala upravo preko nagradnih, uključujući Malu Kme, za koju sigurno svi znaju, ja nisam – ali sad mi je netko s kim se čujem gotovo svakodnevno, a ima ih još. 

U početku, to je dovlačilo masu ljudi na stranicu. U početku sam to i radila zbog toga. No, sad više ne. Nagradne igre rezultiraju s možda 5 lajkova više, ali više nije ni važno, jer su knjige sad nagrada za one koju su već tu, a manje za one koji će tek doći. 

Što privlači ljude na moju stranicu – ne znam. Pokušala sam tu informaciju iskamčiti iz njih, u nekoliko navrata, ali odgovora je bilo različitih – humor, to što sam iskrena, zato što napišem kad mi se nešto ne sviđa, fotke, osvrti, mišljenja, drugačijost (ovo nisam shvatila po čemu sam drugačija, ali drago mi je), to što odgovaram na komentare, stvarno svašta. Pretpostavljam da je mix svega toga. Nažalost ne radim u knjižari ( i jaaako sam ljubomorna na svoje kolegice koje rade, a ima ih ☺ Taj dio im puno pomaže u bloganju) i ne smatram da ima neko široko znanje o knjigama jer od svih obaveza jedva popratim što je novo, a i to s lijevim okom – pa je nekakav miks toga što jesam i toga što mogu dati doveo do nekog broja pratitelja. Uostalom, ne znam – pitaj njih. 

A koliko se teško istaknuti? Ne znam jer se ne smatram istaknutom i zaista ne znam kako me drugi vide. Ako ovo što danas imam smatramo istaknutošću – onda nije. U početku sam pratila što drugi rade. Pa sam pokušavala kopirati stil fotkanja, stil objavljivanja, zapravo sve osim stila pisanja. No, to se ne može zapravo, i na kraju koliko god se trudio biti netko drugi ispadneš svoj, ili fejk. Neki su to prepoznali pa su tu. 

Ako su istaknutost velike brojke u pratiteljima, stalno bivanje tu negdje, odrađivanje moderatorstva i promocija knjiga, pa prisutnost na svim važnim događajima, i prepoznatljivo ime u javnosti - onda jest. To zahtijeva vrijeme i trud i angažiranost. A to nije lako.   

Trenutno živiš u Irskoj. Koliko je teško, ili lako, pratiti tempo hrvatskog izdavaštva iz daljine?  

Dobro pitanje. Nije teško. Knjige mi doputuju s odmakom od par tjedana, ali kao što sam rekla – nitko ne pročita to sve u 2 dana. Sad sam malo stala s novim knjigama jer imam hrpu koje čekaju čitanje i stvarno nema smisla gomilati ih. No, s većinom sam dogovorila da mi šalju knjige na prijateljicu, pa mi ona pošalje kutiju svakih par tjedana ili ja sve pokupim kad sam u Hrvatskoj. S te strane funkcionira. Isto tako, vidim što ide novoga na društvenim mrežama, pa sam u toku. Ono što je teško je čekanje na kutiju :D A kad smo kod tempa, već sam rekla da sam usporila – stvarno ne vidim smisao u tome da visim nad svakom knjigom koja izađe – nisam uostalom s tom vizijom ni krenula.  


Nema komentara :

Objavi komentar

Hvala na vašem komentaru. Isti će biti objavljen nakon pregleda moderatora.