Kroz ključanicu | Maja Šimleša

 

Razgovor pripremila i vodila: Jelena Hrvoj

Maja Šimleša simultana je prevoditeljica i dječja spisateljica, koja je u ona prijašnja, normalnija vremena prevodila na relaciji Zagreb-Bruxelles, pisala priče u avionima i restoranima te održavala radionice čitanja za djecu po čitavoj Hrvatskoj. Dosad je objavila tri slikovnice o avanturama žirafe Suli, uskoro izlazi i nova knjiga slikobasni, a odnedavna radi i na 4. nastavku Sulinih pustolovina.

Supruga pisca i mama 11-godišnje curke obožava putovanja, čitanje, kolače, društvene igre i iznenađenja, a život vidi kao more ideja i mogućnosti, a na nama je da naučimo što bolje i ljepše ploviti. 

Draga Maja, čast mi je ugostiti Vas u Kvakinoj brbljaonici „Kroz ključanicu“. U posljednje vrijeme Vaša žirafica „Suli“ osvaja naša srca. Kako je nastala ideja za ove predivne slikovnice? 

Sve je krenulo od igrokaza koji sam svako jutro izvodila svojoj kćeri na putu do jaslica. Moja je ruka glumila žirafin vrat, a prsti su se pretvarali u usta koja su brbljala o pustolovinama s afričkog juga. Suli je u početku bila samo zabavni i smiješni lik. No kako je Anabela rasla i suočavala se s dječjim izazovima u vrtiću i školi, Suline priče postale su idelan medij za poruke o jačanju samopouzdanja, prihvaćanju različitosti, vjerovanju u sebe, pomaganju drugima, hrabrosti i prijateljstvu. Doduše, trebale su mi četiri godine da igrokaze pretočim u tekstove, a onda još dvije da se ohrabrim potražiti izdavača. U toj je priči veliku ulogu odigrao moj suprug Bruno, bockajući me svako toliko da zaboravim na izgovore i krenem, što nije jednostavno kad si i perfekcionist i štreberica. Na kraju sam se, na sreću, odvažila te je Sulina prva avantura dobila već i treći nastavak te našla svoj put do mnogih malih i velikih srca. 

„Suli“ ispred sebe ima i novi cilj. Ispričajte nam kako to ona namjerava pronaći put do čim većeg broja djece? 

Uz treći nastavak Suli u avanturi – Škola stiže i jedno iznenađenje. To je bila moja velika želja koju je izdavač Profil knjiga podržao i upravo dovršavamo audio-izdanje ove priče. Ideja za audio-knjigu pala mi je na pamet još kad je Anabela bila dijete i uživala u jednoj seriji slikovnica s pričama na CD-u koje su i dandanas rijetkost na našem tržištu. A i sama se sjećam koliko sam sati provela uz gramofon i kazetofon slušajući Snjeguljicu, Pepeljugu, Ježevu kućicu i ostale klasike. Želja mi je da dijete uz listanje slikovnice priču može i slušati, uz glazbu, zvukove prirode, glasanje životinja i sve ostalo što audio verzija može dočarati. I sjajno je što će priča preko linka ili QR koda biti svima dostupna besplatno. Iako se to može činiti kao kap u moru, vjerujem da je itekako dragocjen doprinos u buđenju želje za čitanjem i ljubavi prema knjigama. 

Prema Vašem mišljenju, koja bi bila najbolja strategija približavanja knjige i stvaranja navike čitanja kod najmlađe publike? 

To je jedno od meni iznimno važnih pitanja. U današnjem digitalnom vremenu taj se izazov čini većim nego ikad prije i treba ga „napasti“ s više strana. Bombardirani smo savjetima u stilu „čitajmo djeci od najranijih dana“, no to je samo prvi korak. Ne zaboravimo da je naš primjer djetetu prvi uzor u životu. Ako im redovito čitamo priče, ali sami svoje slobodno vrijeme provodimo najčešće uz TV ili mobitel, svojim načinom života zapravo poručujemo suprotno. Zamislite odrastati u obitelji gdje se večer katkad provodi uz knjigu, gdje je na plaži uz vas na ručniku i knjiga, gdje se na dekici na livadi nakon piknika 20-ak minuta posveti čitanju... Nemojmo se zavaravati, ali čitanje je danas stil života i ako ga mi iskreno njegujemo, veće su šanse da ga preuzmu i naša djeca.

Osim toga, prečesto čujem da „djecu ne možemo odvojiti od mobitela i televizora“. Itekako možemo, ali trebaju volja i odlučnost. Ako djeci ograničimo vrijeme na ekranima te se potrudimo ponuditi drugačiji sadržaj, možemo napraviti čuda. Čovjek se ne rađa čitateljem, već to postaje tijekom života.

Sjećam se koliko je naša malena protestirala kad joj ja u prvom razredu više nisam htjela čitati cijelu stranicu knjige, već je ona sama morala dovršiti zadnji odlomak. Tako smo krenule. Bilo joj je teško i mučila se, ali ja sam inzistirala. A ona je četiri mjeseca kasnije od jednog odlomka došla do čitavih poglavlja.

Također, smatram da odrasli ne bi trebali biti jedini koji djecu potiču na čitanje. Vjerujući u ideju da starija djeca katkad mlađoj mogu biti bolji uzor zbog sličnih interesa, senzibiliteta, iskustava i nepostojanja generacijskog jaza, osmislila sam projekt „Djeca čitaju djeci“, unutar kojeg bih htjela u školama i knjižnicama organizirati radionice čitanja, s djecom iz viših razreda kao mentorima i uzorima onima koji tek svladavaju tu vještinu. U sklopu te ideje nastala je i audio-knjiga Suli u avanturi-Škola, u kojoj glasove životinjicama posuđuju upravo djeca.  

Da se malo odmaknemo od ozbiljnosti. Djeca često znaju imati krajnje simpatične „opaske“ kad su u pitanju promocije. Imate li koju simpatičnu priču s promocije slikovnica? 

O, da! Bruno, moj suprug, često zna reći da imam najbolju publiku na svijetu. I to je istina! Djeca su iskrena i odmah vam daju do znanja sviđa li im se to što govorite, je li vaša priča zanimljiva ili dosadna i je li neko pitanje, po njihovoj logici, smisleno ili bezvezno. I to je ono što obožavam – promocije bez filtera i rukavica te se i ja sama trudim biti maksimalno iskrena kad oni mene nešto pitaju.

A bilo je toliko urnebesnio smiješnih situacija... Evo jedan primjer; kad s djecom razgovaram o najmoćnijim i čarobnim riječima, svi se odmah sjete „molim, hvala, izvoli i oprosti“. A ja nekako mislim da i „volim te“ spada u tu skupinu te ih potičem da se sjete još nečega. I najčešće brzo dođemo do „volim te“, osim ako niste u vrtiću u Obrovcu gdje je razgovor tekao ovako:

„Tko se može sjetiti još jedne čarobne riječi koja se zapravo sastoji od dvije riječi?“

„Čiribu čiriba!“

„Dobro, naravno, na to sam potpuno zaboravila. A ima jedna još moćnija, koja otvara sva vrata.“

„Dobar dan!“

„Da, istina je, te riječi otvaraju mnoga vrata. Imate li još koju?“

„Ručak!“

Uglavnom, u Obrovcu nismo došli do 'volim te', ali smo se itekako nasmijali i naučili da je malom Luki poziv na ručak jedan od čarobnih trenutaka u vrtiću... 

Što kao autorica planirate u budućnosti? Nastavlja li Suli svoj pohod? Možemo li očekivati i koji naslov za odrasle? 

Zasad razmišljam samo o slikovnicama pa sam tako već dovršila novi projekt basni u obliku slikopriča, za pomoć u učenju čitanja. Tim je ostao isti, ilustrator Sven Nemet i Profil knjiga kao izdavač, jer stvarno odlično funkcioniramo. A potpisali smo ugovor i za 4. nastavak priče o Suli, tako da trenutno osmišljavam nove žirafine pustolovine. No, s obzirom na to da se ova moja spisateljska karijera dogodila poprilično neočekivano i neplanirano, tko zna u kojem će me smjeru odvesti u budućnosti. I sama sam znatiželjna!