ponedjeljak, 26. listopada 2020.

Kroz ključaonicu | Ivanka Ferenčić Martinčić

 

Razgovor pripremila i vodila: Jelena Hrvoj

Ivanka Ferenčić Martinčić
rođena je u Podravini (1983.) gdje i danas živi i radi. Završila je dvopredmetni studij knjižničarstva i hrvatskog jezika i književnosti na Filozofskom fakultetu u Osijeku. Nakon studija radila je u školskim knjižnicama OŠ Ivan Lacković Croata Kalinovac, Tehnička škola Bjelovar i Gradskoj knjižnici Đurđevac. Od 2014. radi u Narodnoj knjižnici Virje gdje je ravnateljica. Godine 2020. napredovala je u stručno zvanje Viši knjižničar. U svim knjižnicama u fokusu bili su joj marketing i inovativni programi za sve segmente korisničkih zajednica, naročito djecu. 

Sama je uvela nekoliko inovativnih modela knjižničnih službi i usluga za najmlađe (Klupe pričalice, Bibliokofer, itd.).

Godine 2012. objavljena joj je prva knjiga za djecu Matilda i vještičji mačak (Zagreb, Naklada Nika), a taj roman za čitače početnike uvršten je u projekt Hrvatske mreže školskih knjižničara „Čitajmo mi, u obitelji svi“, te „Listu dobrih knjiga za djecu“ koju izrađuje Sekcija za knjižnične službe i usluge za djecu i mlade pri Hrvatskom knjižničarskom društvu. Ostale objavljene knjige za djecu su: Matilda i zagonetne žabe (Naklada Nika, 2014.), slikovnica Priča o vitezu i Martinu (Narodna knjižnica Virje, 2018.) i Kako je zeko zavolio knjižnicu (Evenio, 2020.). 

U suautorstvu s Majom Lesinger iz Preloga objavljen je i priručnik za rad knjižničara s djecom predškolske i rane školske dobi, naslovljen Bilješke dječjeg knjižničara (Narodna knjižnica Virje, 2019.). Priručnik donosi 20 razvojnih i edukativnih aktivnosti za djecu tematizirane oko knjiga i knjižnica. 

Radeći kao knjižničar, stvarajući kao pisac, ali i kao majka troje djece usavršavala se u poljima razvojnih igara, biblioterapije i ekspresivne art terapije, a uspješno je završila i Neformalni jednogodišnji studij pripovijedanja i tako stekla titulu Majstora pripovjedača.  

Draga Ivanka, čast mi je ugostiti te u našoj kvakaonici „Kroz ključanicu“. Za tebe kao jednu svestranu ženu jako je teško odabrati prvo pitanje, ali krenimo nekako od početka tvoje knjiške karijere. S kakvim se sve problemima susrećeš kao ravnateljica knjižnice? Što je prokletstvo, a što benefit ovog zanata? 

Iduće godine će mi biti 15 godina rada u knjižnicama. To je moje ishodište. Knjige i knjižnice su moj korijen. No, sad kad već imam 14 godina i 4 knjižnice iza sebe, započinjem dan sa "mrzim ovaj posao" da bi dva sata kasnije objašnjavala svima oko sebe kako mi u knjižnicama možemo __ (ubaci nerealna očekivanja). Moja knjižnica je mala općinska knjižnica, nas je samo dvoje zaposlenih a u toku 2019. godine u knjižnici smo organizirali secret dinner, escape room, izdali knjigu, imali pokretnu uslugu prema vrtiću, izmislili svoje klupe sa izmjenjivom pričom u naslonu za naselja udaljena od knjižnice, imali desetke volontera i suradnju s Lovačkom udrugom, Udrugom vinara i Udrugom konjanika. Moj osobni problem je što nemam šefa iznad sebe koji bi mi rekao „daj malo smanji ideje“ niti dovoljno ljudi ispod sebe da ne završim stojeći u snijegu do koljena čekajući dežurnog komunalca da nam dođe popraviti plinski priključak jer se očekuju temperature ispod nule. Raditi takve stvari, osiguravati svojoj zajednici najrazličitije sadržaje, dati se cijeli sa srcem i dušom...potroši čovjeka za otprilike godinu dana. I eto mene, 14 godina kasnije, ujutro psujem u kavu sve od ministra do majstora za plin, a popodne u intervjuu za lokalni radio obećavam da nećemo ove godine ostati bez naše Martinjske pričaonice jer nam je to tradicija od 13 godina u ovoj knjižnici i nema šansi da ćemo je držati samo on line, nego će biti interaktivna. S fizičkim materijalima za koje nemamo ni vremena ni novaca da ih napravimo i on line sadržajem za koji uopće nemamo platformu. Ali nema veze. Ako sam prošle godine svojim malim vitezovima uspjela osigurati konja. I ove ću godine on line interaktivnu pričaonicu. Prokletstvo je da ne možeš odustati od tog posla. Dovoljan je jedan korisnik koji će uči u čitaonicu tiska. I sat vremena ne prestati pričati pa se nakon sat vremena pozdraviti sa riječima „oprostite, malo sam dosadan, ali nisam s nikim tjedan dana riječ prozborio.“ Taj dan, nema te statistike koja može osporiti naš posao. 

Kako to da si se odlučila pisati slikovnice? 

Nisam baš krenula od slikovnica, pisala sam valjda od kad znam za sebe. Ali tek kad je stiglo moje prvo dijete mi je palo na pamet da pokušam nešto i objaviti. Matilda i vještičji mačak mi je objavljena 2012. Cijelo iskustvo je bilo baš kao čarolija. Nevjerojatno da u samo par mjeseci, potpuno nepoznati pisac dobije ugovor i objavi knjigu. Te dvije knjige o Matildi nisu slikovnice, one su kratke priče za čitače početnike. Tog koncepta knjige je bilo vrlo malo na našem tržištu u to vrijeme a ja i danas preferiram baš taj format. Priča dovoljno kratka da im ne ugasi volju za čitanjem odmah na početku, a  oblikovana kao mala knjiga jer kad jednom nauče čitati, onda je vrijeme za knjige a ne slikovnice. Matilda je odmah ušla Listu dobrih knjiga za djecu (koju priređuje HKD komisija za knjižnične službe i usluge za djecu) i u godinu dana je prvo izdanje rasprodano. Mislim da je važno spomenuti da je to zapravo priča o knjižnici. Sve moje priče na neki način jesu. Čak i Priča o vitezu i Martinu u kojoj smo pokušali obraditi svetca zaštitnika na način prikladan za djecu. Ta je slikovnica sasvim neplanirano ispala knjiga za djecu s teškoćama u čitanju, a kroz priču o malenom vitezu zapravo govori o empatiji.

Objasni nam tko je to Majstor pripovjedač i kako si se ti okrunila tom titulom? 

Kad je izašla Priča o vitezu i Martinu, osjećala sam se počašćeno koliko su me puno zvali u gostovanja. Škole, vrtići, knjižnice, zaista puno. A s tako malim klincima, od predškolaca do trećeg i četvrtog razreda osnovne, zaista nema smisla raditi „susret s piscem“ kao takav. Njima pisac nije zvijezda. Pogotovo ne netko tko im nije u čitankama, tko im je nepoznat. Zato sam uvijek tražila načine kako raditi s velikom grupe djece od jednom a da ja budem zadovoljna, da ja odem s osjećajem da su od mene nešto dobili i da će taj susret zapamtiti. Pripovijedanje kao nastup, kao izvedbena umjetnost se nekako našlo među odgovorima koje sam tražila. Tako sam se između ostalog našla na Konferenciji o pripovijedanju i nakon toga i na Neformalnom studiju pripovijedanja. Dva semestra na studiju, predavali su nam profesori s različitih fakulteta i proširili nam vidike i potencijale naših pripovjedačkih nastupa u zaista neočekivanim smjerovima. Smatram da nisam još u potpunosti svladala baš sve kompetencije do mjere da bih bila zadovoljna, ali eto, to je titula koju su nam dodijelili i ja se pred njom osjećam silno ponosno i ponizno u isti mah. 

Pripovijedanje je nešto toliko prirodno ljudima kao vrsti a što smo potpuno zaboravili kao vrijednost. Storytelling danas njeguju copywriteri i marketingaši, a mi kao roditelji, odgajatelji, učitelji, knjižničari, čuvari baštine i prenositelji našeg kulturnog identiteta, mi smo ga u potpunosti zaboravili. Zamijenile su ga pametne ploče, udžbenici, Teams i zoom, terapije i instrukcije i ovaj najnoviji od trendova - prezir od frontalne nastave. Pripovijedanje je postojalo prije književnosti, kazališta i škola. Ono je bilo originalna škola za život. Ono je dalo književnosti priču da je zapiše i kazalištu nešto za uprizoriti. Pripovijedanjem se prenosilo i znanje i mudrost i moralne vrijednosti i kulturni identitet nekog društva. Nije čudo da se u 21. stoljeću panično bojimo rezbarane bundeve kad smo u potpunosti zaboravili vlastitu narodnu predaju vezanu baš za ovo vrijeme. 

Koja bi bila tvoja strategija za povećanje svijesti čitanja u našoj državi? I koji je općenito tvoj sav prema tako poražavajućim postotcima čitatelja? 

Čim ti odgovorim na ovo pitanje, idem javiti svjetskim vođama kao ostvariti mir u svijetu i WHOu kako okončati pandemiju. Ne znam. Činjenica je da nitko od nas ne zna. Toliko puno radimo, knjižničari prvi, kao struka i nakon jako jako jako puno truda ostvarimo malo pomaka. Knjižnice su zadnjih nekoliko desetljeća provele nastojeći biti mjesto socijalne interakcije a sad u doba socijalnog distanciranja moraju žurno redefinirati svoj pristup i sadržaje. A cijelo to vrijeme on-line sadržaji su nam kao nelojalna konkurencija. Istraživanja zadnjih par godina i naše knjižnične statistike stalno govore o malom postotku učlanjenih u knjižnice i malom postotku ljudi koji čitaju knjige. Tako da na jednu ruku osjećam da smo i knjižničari, ali i pisci, kao David protiv Golijata. Samo je neizvjesno hoće li i naša priča imati isti ishod. Knjiga živi, razvija se, e knjiga ima svoj život a tiskana se ne da potisnuti. Osjećam da možemo, i osjećam da nikad nećemo biti u potpunosti poraženi, ali kako pobijediti u ovoj bitci ne znam. Mislim da je knjiga samo dio slagalice. Ono što je šire od problematike knjige i čitanja je jedna globalna kriza čovječanstva koja se događa našoj djeci. Roditeljima kažemo „ne dajte im igrice to je loše za njih“. Mislim da je to grubo i nepravedno uljepšavanje istine. Već znamo da je prije ove pandemije covid-19 započela pandemija teškoća govor, jezika, komunikacije, učenja i pamćenja. Pedijatrijska istraživanja pokazuju da djecea ne razvijaju svoje intelektualne kapacitete ni približno dovoljno u usporedbi s generacijama „prije ekrana na dodir“. To doslovno znači da u budućnosti kad oni odrastu, bit će manje onih pojedinaca koji mogu neku temu izučiti do majstorstva. Tko će imati intelektualne kapacitete da nauči biti doktor? Ili liječnik? Čitanje to prevenira. Ono je kao terapija za neurosinapse. Ono je taj kamenčić s kojim će David poraziti Golijata.

Planiraš li napisati i nešto za odrasle? Ako da, što? 

Na ovo ima odgovor i to je da. Nisam sama sebi dala dopuštenje da probam do ove godine. Čitam (i pišem) samo SF i fantasy. I činilo mi blesavim sanjariti o tome da objavim neki od svojih romana kad u svijetu ima toliko puno ljudi koji se bave pisanjem. I to dobro. No onda su se tu našle bookblogerice. Sama sam sebi postavila uvjet, ako Zlatka Minđek - Life&socks kaže da je dobro, ponudit ću izdavačima. Zlatka je opaka i beskompromisna što izuzetno cijenim. Bila sam uvjerena da će me spustiti na zemlju i da onda mogu u miru ostaviti taj rukopis sa svim ostalim svojim pisanjem na laptopu u zemlji sanjarenja. Reći da me je ohrabrila da ga ipak pošaljem izdavačima bilo bi opako umanjivanje istine. Točnije bi bilo reći da mi je priprijetila neka izvolim učiniti sve što je potrebno da se ta priča nađe između korica. Priča je urbani fantasy triler. Za nas koji se osjećamo prestari za YA i trebamo povremeno laganu i bezvremensku priču.

Kako vidiš budućnost knjižnica i knjige? 

Evolucija. Ona se već događa. Sad će nastaviti ubrzano i možda u nekim drugim smjerovima koje bude definiralo „novo normalno“. Već sada postoje knjižnice bez knjige. Ustanove koje u potpunosti nude samo makerspace i digitalne usluge. Ali ova struka je prilagodljiva. Kad kreneš raditi kao knjižničar uzmeš u ruke nešto temeljno kao IFLA/UNESCO smjernice za Narodne knjižnice. Znači temeljni dokument i u njemu čitaš kako su knjižnice danas posvećene cilju da postanu treći prostor zajednice, mjesto socijalne interakcije, mjesto  za premošćivanje digitalnog i socijalnog jaza, poticanja interkulturnog dijaloga, multikulturalnosti, jednakosti. Mjesta koja se zalažu za jednakost i pravo na jednak pristup informacijama, tehnologiji, obrazovanju... 14 godina starija ja ih čita ujutro uz kavu misleći „To sve odradimo do gableca pa onda možemo dalje hodati po vodi dok slažemo knjige po Univerzalnoj decimalnoj klasifikaciji“. No, kao što sam rekla, već sat-dva kasnije ja sam spremna za borbu s vjetrenjačama. Imaj na umu da su knjižničari prvi katalog počeli razvijati još u Sumeru, i još nismo skroz zadovoljni. Tako da, bez sumnje, budućnost knjižnica kakva god da bude, bit će zanimljiva. Postavit ćemo si nerealne ciljeve a onda ih ostaviti. A i knjiga će isto tako naći svoju sljedeći životni put. U početku bijaše riječ, bit će i na kraju.  

Nema komentara :

Objavi komentar

Hvala na vašem komentaru. Isti će biti objavljen nakon pregleda moderatora.