u nekom starom stranom gradu
na granici mašte i sna
u napuštenom navijek razmaku
tamo gdje tama diže spone
preko preljeva ničijeg neba
kad dostupno je samo to što se vidi
osjeća se kao nešto sasvim prisutno
jer ti
valjda i ti dodirivala si
sve ove konture
što ne ostavljaju nijedne sjenke
nigdje i nikada
štoviše ove noći
kada opet očekujem te ovdje
na mostu preko Dunava
kada poslije svih naših stihova
poslanih putem labirintskih mreža interneta
bojim se da te sretnem i u stvarnosti
u Novom Sadu
u gradu naših skupnih snova
o kojih si mi pisala
kao o nečem posve stvarnom
kao kad bi se desilo sve ovo već ikada
sve to čega sjećam se krajnje jasnije
kao nekog epizoda iz sadašnjosti
kada bližiš se
diraš moju ruku
svojom rukom bez nijedne sjene
i priznaješ se da si ta koja može postojati
samo u mojoj nazočnosti
ove noći
kada osjećam te kao nekog
sasvim prezentnog
čak iako Dunav ne reflektira nijedan strani obris
osim obrisa toga što oduvijek nalazi se
samo na granici mašte i sna
vidi se pored bolje shvatljivije nego prije
na slikama kojih slala si mi
kao dosjećanja budućnosti
što je postala sadašnjošću
tu
u hotelu Novi Sad
gdje preblizu si da bi mogao te maštati
da bi mogao te sanjati
iznova
Nema komentara :
Objavi komentar
Hvala na vašem komentaru. Isti će biti objavljen nakon pregleda moderatora.