Jesi li za jedan valcer?- Upitao ju je trenutak prije vlakovođinog zvižduka za polazak. Vlak je krenuo, napuštajući zadimljeni pariški kolodvor dok je djevojka nestajala u bijelom dimu koji se širio.
II.
Jutra u Gradu svjetlosti bijahu hladna, a bližio se kraj petog mjeseca. Dani postajaše sve topliji, a noći sve hladnije. U predgrađu St. Josepha, nedaleko od Eiffelovog tornja u jednom zabačenom stanu koje imade tri prostorije stanovao je mladić imena Jean Stephane-Rousso pisac i student pariške likovne akademije. Jean je bio veoma neobičan mladić; sanjar kojeg nije zanimao svijet u kojem živi, romantičar i zavodnik ženskih srdaca. Prodajom svojih pjesama i kratkih priča otplaćivao je stanarinu i obrazovanje. Ostatak što bi mu ostao nerazborito je trošio u lokalnoj gostioni „Debeli Toni“ čiji je vlasnik bio talijanska izbjeglica koga su protjerali iz Plaerma gdje se bavio prodajom marokanskih i alžirskih opijuma na kojima je zarađivao bogatstvo. Jeanov noćni život bio je bogat raznovrsnim djevojkama kojima je kavalirski plaćao pića, dok ne bi potrošio i zadnji novčić na njih. Poslije bi bio ostavljen u samotnom kutu zadimljene gostione gdje bi još satima sjedio gledajući u prazne boce iz kojih je ispijao zadnje kapljice viskija. U tim mutnim popucalim staklenim čašama mladi umjetnik je promatrao svoj odraz u lokvama jeftinog belgijskog viskija u kojima je utapao svoju tugu. Katkad bi mu se u misli ušuljala djevojka tamne kose i svjetle puti koja imade najljepši osmijeh na svijetu. Njen osmijeh i pogled u svojim pjesmama uspoređivao je ljepotom Rajskog vrta.
III.
U svibanjskoj prohladnoj noći, uz mirise proljetnog cvijeća i glasanja golubova, Jean utone u dubok san. Nalazio se pred velikim zlatnim vratima koja bijahu ukrašena indijskom mitologijom o kojoj mu je pričao Patel Ganesh, trgovac iz njegova rodnog kraja. Brave su ukrašene vedama kojima su se koristili njihovi svećenici i kraljevi, a oko njega se nalazila gusta prašuma ispunjena raznim zvucima i mirisima tropskog voća. Mladić otvori vrata koja ga odvedoše u veliku dvoranu gdje su mladići i djevojke plesali valcer uz melodije Petra Iljiča Čajkovskog. Mramorni stupovi dorske arhitekture isticali su svoj sjaj i blistavost, a pod bijaše oslikan Trojanskim ratom i Ahilejevom junačkom smrću. Jean se okretao oko cijele dvorane gledajući u mladiće i djevojke koji plesaše u ritmu Šećerne vile. Plesačice su bile ljepše jedna od druge, a čovjek bi pomislio kako gleda u pokrete anđela odrezanih krila. Na drugoj strani dvorane nalazila se djevojka naslonjena na donski stup gledajući okolo držajući čašu crvenog vina koju je neprestano vrtjela. Na njenoj lijevoj ruci blistaše dijamanti koji stajaše na pozlaćenoj narukvici zmijskog oblika. Rousso je osjećao kako se nešto događa u njegovoj glavi, dok su trnci prolazili kroz prsa, a znoj izbijao na lice njegove su noge počele klecati. Znao je kako treba skupiti snage i prići misterioznoj djevojci. Djevojka je bila drukčija od svih ostalih djevojaka u dvorani. Njena vitka linija izražavala se kroz bijelu rimsku togu, a njeno lice bijaše pokriveno Afroditinom maskom. Na vratu je nosila smaragdnu ogrlicu, a njena kosa bijaše kovrčava i crne boje poput gavrana. Kroz masku su dolazile do izražaja njene plave oči kojima je mladog pjesnika zavela poput dječačkog Amora. Rousso je počeo da se gura kroz gomilu rasplesanih mladića i djevojaka ne bi li došao do Afrodite, ali čim se približavao njen odraz sve je više i više blijedio, dok nije nestao u moru stranaca. Glazba je postajala sve brža, a Jean se pokušavao izvući sa plesnog prostora gurajući se kroz mnoštvo dobivajući snažne udarce u rebra i lice, dok nije počeo propadati u crnu rupu nakon čega se probudio u znoju. Ležao je na starome kauču, dok su mu posteljinu pravile prazne boce i poderane knjige.