nedjelja, 24. svibnja 2020.

Nada Vukašinović | Anđeli na putu


Najveća promjena u mom životu dogodila se vjerojatno u trenutku kada sam shvatila da ništa ne mogu kontrolirati. Sve što se mora dogoditi, dogodit će se željela ja to ili ne.

Još prve večeri u Fesu, čitam Tonki s Interneta zanimljivosti, između ostaloga spomenem joj da se pojavio nekakav neobičan virus na tržnici u Kini i da je najvažnije dobro oprati ruke, osobito sada kada smo daleko od kuće. Tonki je zanimljiva ta priča o virusima, koji se od nas sakrivaju i ne možemo ih vidjeti.
 
Kraj je siječnja i završava naše desetodnevno putovanje po Maroku. Letimo prema Italiji i često pogledavam na sat, očekujem trenutak kada će stjuardesa objaviti obvezne upute za slijetanje. Zatvorim oči i vrtim u glavi jednu želju, samo da još ovo prođe dobro.
 
Nakon poduže stanke, pilot objavljuje da je pista u magli i da nastavljamo let do Milana. Dan je u Fesu bio sunčan, gotovo proziran, a mi se sada zbog magle ne možemo spustiti i stjuardesa nam uz plaćeni smiješak govori da će za nas biti organiziran prijevoz do Trevisa autobusom, a sve ostale informacije dobit ćemo u Milanu, ali na kojem mjestu, to nismo čuli jer se odmah čuo žamor.
 
Računam u sebi, dva sata autobusom, a onda još sat vožnje vlakom to je još tri sata putovanja i ako stignemo do našeg smještaja u Mestre, prije ponoći, bit će dobro.

Mrak je, umorni smo, a sada i izgubljeni u ogromnom, nepoznatom prostoru milanske zračne luke.  Smušeno hodamo gore dolje, pokušavamo ovdje, ondje, od informativnog punkta do šaltera za prodaju karata. Putnici iz Maroka su se rasuli, nije to organizirana turistička skupina, ne držimo se skupa, nismo zapamtili ljude. Stranci ko stranci, ne zagledaš se suviše u nepoznata lica, ne pamtiš detalje.

Na početku putovanja, u redu za provjeru prtljage, upoznali smo bračni par iz Slovenije i bili sretni da eto imamo jedni druge, da razmijenimo informacije, iskustva, telefonske brojeve i da si pomažemo u slučaju nedajbože kada stignemo u Maroko.
 
Tonka je putem pojela sve što smo mogli unijeti u avion, zbog ograničenja težine prtljage i nije bilo puno i sad je već gladna.

Sin je nosi na rukama, na leđima mu ruksak i daje mi znak rukom, kada je na trenutak zastao pored izlaza na perone. Kupuje pizzu za Tonku.

Bez puno razmišljanja, kao da sam usred Zagreba, nesmotreno nastavim kretanje za bračnim parom prema peronima.

U glavi mi je samo taj autobus, samo da ne ode bez nas, već nas ove noći vidim na drvenoj kolodvorskoj klupi.

Njih dvoje dugo ne dolaze, već me brine gdje su tako dugo, a onda pomislim možda je Tonka žedna pa joj kupuje vodu. Prostor s ulazima i izlazima je ogroman s onim rotirajućim vratima.

Stigla sam sa svjetla u mrak, ipak prepoznajem neke suputnike, tražimo informaciju, peron, gubimo se i onda vidimo, dolazi autobus za Treviso. Sin dojuri u zadnji čas i ljuti se s pravom, tražio me na svim izlazima i u prizemlju i na katu. Šutim, a onda priznajem, nisam puno razmišljala, nisam znala da ima milijun tih ulaza i izlaza.

U Trevisu, ne znamo kako dalje, treba pronaći željeznički kolodvor, približava se kasni sat, Tonka je umorna i mi smo na rubu izdržljivosti. Čekamo u redu za vozne karte, na displeju vidimo da imamo samo pet minuta do polaska vlaka, ne stižemo.

A onda se pojavila ona, nasmiješena poput anđela, kaže putovala je s nama od Fesa, prepoznala nas je, zapamtila Tonku. Talijanka Silvija je ispred nas u redu, vidi da nećemo stići, pokazuje rukom automat za karte i mi u zadnji čas istrčimo na peron za Mestre. Silvija putuje u istom smjeru, silazi na istoj stanici, sad smo puno mirniji.

Bliži se ponoć, taksijem stižemo na ulaz zgrade i dolazi vlasnik apartmana, Indijac, nije baš razgovorljiv i šutimo u liftu do šestog kata. Sjećam se samo da su me zabljesnula srebrna vrata u dugom hodniku. Pokazuje nam jedna srebrna vrata s crnim brojem tri i kupaonicu. Kuhinju kaže ne možemo koristiti. Vidim da je to zapravo trosobni stan, zajednička kuhinja i kupaonica, ali ništa ne prigovaram. Malo se umijemo, operemo zube i spustimo u krevet.

Na putu nam je puno značio smještaj, jer smo se mogli malo osvježiti, dulje spavati, popiti kavu, čaj, Tonki skuhati griz i prepakirati torbe bez žurbe.

San mi je isprekidan stalnim kašljanjem, ali tijelo kao da je obamrlo, ne otvaram oči, ne mičem se.
Ujutro nam Indijac na lošem engleskom govori da nikako ne  koristimo kuhinju i da moramo odmah napustiti apartman sa svim torbama. Sin pokušava napraviti nekakav kompromis i ipak ostavljamo torbe do jedanaest sati. Sad imamo vremena napretek, sitnu hladnu kišicu i prazan grad. Uzimamo kavu i kolače u slastičarnici, doručkujemo u drugoj, gledamo izloge, još malo lutamo nepoznatim ulicama.

Ispred trgovačkog centra, koncertni klavir i pijanist u fraku tiho svira Za Elizu. Zaklonjeni od kiše slušamo jutarnji koncert, na kraju Tonka stavlja sitniš u šešir.
 
Vraćamo se po torbe, a vlasnik pere podove, dezinficira, sve miriše po kloru. Odlazimo od neljubaznog Indijca gotovo bez pozdrava. Još imamo gotovo tri sata do polaska autobusa pa pješačimo do kolodvora.  Malo je ljudi na ulici, malobrojni turisti poput nas hodaju polako, iako kisnu. Susrećemo rijetke koreanske turiste u parovima, nose maske na licu i vuku ogromne kofere na kotačiće.

Sada kad o tome razmišljam, sigurna sam da nisam vidjela niti jedno dijete na ulici. Tonka je u taj sumorni dan unijela svjetlo i radost. Ljudi su je sa zanimanjem promatrali i smiješili se.

U kolodvorskom restoranu se duže zadržavamo, ručamo, pijemo kavu, sok, kolače, samo da budemo pod krovom. Čekamo zeleni autobus za Zagreb na improviziranom stajalištu, bez nadstrešnice, gotovo na ulici. Nema puno putnika, ulazi bračni par Kineza, mlada kineskinja s maskom, crnkinja s afrofrizurom, jedan muškarac koji radi u Trstu i žena koja cijelim putem telefonira i govori glasno talijanskim jezikom s našim akcentom. Nema nas puno i sada malo pažljivije promatram putnike. Na slovenskoj granici izdvajaju kineski par i djevojku, oni silaze do službenika, ali brzo se vraćaju u autobus.

Razgovaram sa ženom koja je telefonirala, govori mi da radi u pokrajini Veneto i sada putuje u Bosnu majci. Ništa ne znamo i ne pitamo, šutimo. Kašalj se čuje gotovo sa svakoga sjedala u autobusu, ne mičem se da ne probudim Tonku, samo okrećem lice prozoru.

Korona je k nama stigla nakon mjesec dana, čitam sve o novom virusu, dodirujem čelo i brojim dane. Počela je izolacija, sve je stalo, Tonki govorim da se sad malo mi sakrivamo od virusa, ona se smije, kaže pa to ti je igra skrivača.

Sve je dobro prošlo, možda smo imali sreće s maglom, možda nas je spasila Silvija, možda neljubazni Indijac, ili je Kina u tom trenutku još bila predaleko.
 
Igra skrivača još uvijek traje, iako sada već dobro znamo mjesta na kojima bi se virus mogao sakriti.

Nema komentara :

Objavi komentar

Hvala na vašem komentaru. Isti će biti objavljen nakon pregleda moderatora.