nedjelja, 31. svibnja 2020.

Ines Babić | Prvi puta zauvijek


Pale se reflektori,
podižem zavjesu sjećanja.
Vidim stvarnost
probuđenu u sjeni večeri,
niti svjetla utkanog u kiši
i dio početka kojem nikada
nisam sastavila kraj.

Sada sam cijela;
iz nove uloge promatram prošle.
Gledam svijet,
daljina ga odvlači sve niže
u tamne dubine sokolova;
uloge su iste.

Dosta mi je gledanja
laži s modne piste.
Prvi puta zauvijek
osjećam blizinu kraja.
Nestaje sve što se obećaje.

Lako za šutnju,
nju smo već prešutjeli.
Od tišine nismo se sakrili.

Odavde, na početku raja,
spuštam zavjesu osjećaja.

Nema komentara :

Objavi komentar

Hvala na vašem komentaru. Isti će biti objavljen nakon pregleda moderatora.