Ines Babić | Koraci

Počelo je jutro

uzevši svoju svjetlost iz ruku

koje su je držale

kao da nema sutra,

kao da noć ne postoji.

Noć se potkrada pod stazom

nalik životu koji teče,

koji je toliko duboko u raskidu

s njom

da korake više ne broji

niti ih osjeti.

Jutro je svanulo.

Dan tek počinje 

gledajući nebo

pored sebe

pitajući se:

„Kada je završila noć,

a počeo kraj?“

Koraci,

jedan za drugim,

počinju teći.

 

Ines Babić | Sredina

Samo ponekad poželim

plavo svjetlo obasjano morem

i pijesak pun otisaka

koji vode prema snu.

Ali oni nisu uvijek tu;

kriju se iza oblaka tamo gore

u beskonačnosti 

gdje veselo lete u obliku kruga

i čekaju

onog jednog koji će popuniti sredinu

da bi znali kuda dalje,

gdje nikada ne.

Još uvijek kada poželim

pridružiti jedan od svih snova,

zastanem i zapitam se:

Nisu li jednako

bitni svi?

 

Ines Babić | Boja magle

Je li boja magle
zapravo
boja sunca obilježena
razdvojenim putevima
što su se nekada ispreplitali
tamo gore
u beskonačnosti visina?

Možda…
A možda je boja magle samo moje ime
napisano jednom
usred zime.

Možda…

A možda je samo
moja magla
ljepša
nego ijedna zraka sunca.


A možda su boje mene
samo te oči
koje toliko snene
još u sebi
nose i stvaraju
uspomene.

Ines Babić | Vrijedno pobjede

Još jedna tišina pobijedila je dan
bez svega što je vrijedno pobjede,
i bez note šutnje
koju je trebala uništiti.

Naziru se stvarnost
i osjećaj za nju
tamo negdje duboko
ispod srca
gdje završavaju naše bitke,
a počinju naše rane.

Gdje završava svaka naša dvojba,
otvara se mračna soba
u kojoj počinje tvoj smisao
i završava naša misao.

Još jedna rana pobijedila je dan
bez svega za što se borila,
bez glasa koji je uništavao
njenu tišinu.

Ines Babić | Prvi puta zauvijek

Pale se reflektori,
podižem zavjesu sjećanja.
Vidim stvarnost
probuđenu u sjeni večeri,
niti svjetla utkanog u kiši
i dio početka kojem nikada
nisam sastavila kraj.

Ines Babić | Još postojiš

Odmahni glavom.
Nije njihovo da brinu
zašto ti kosa prekriva oči,
u čijim se mislima skrivaš od svijeta.
Nek' se pitaju gdje kriješ bitke, tko te brani;
zašto pobjede ne brojiš.
Ima li te još u tvom licu, u tim očima
ili tražiš potvrdu, sjaj da ti zamagle?
Sanjaš li izgubljena u plahom srcu?
Jesi li u rijeci vidjela odraz svoj,
umivena bez kapi tuđeg dodira?
To je odraz onog malog djeteta u tebi -
još je uvijek tu; i još se smiješi svima
koji pokušaju uništiti njegovu bjelinu.
I ovaj je poraz postao pobjeda.
Sada je red na tebi;
i Ti još postojiš.