Kolumne

srijeda, 27. svibnja 2020.

Željko Bilankov | Zvala se Jana


(tridesetprva kratka priča pisana pretežno šoltanskim dijalektom)

Pravo vruće lito sedandesetdruge i ja konačno na Šolti. Jedva san dočeka da završin treći razred Sridnje ekonomske koju nikad nisan puno voli, a kako i bi, kad san enigmatiku zavoli više od svega. Znala bi reć meni draga profesorica Mardešić, s kojon san ponekad skupa iša do skule: „Žele, ostavi se križaljki, imat ćeš vrimena poslin, uvati se malo knjige!“. Je, malo morgen, ja bi samo klimnu glavon u znak odobravanja, a onda jopet po svon. Inšoma, eto me u Rogaču, na našen lipon mulu, ležin podbočen na šugamanu, čutin mirise tamarisa, slušan galebove i gledan bistro, nebeski modro more isprid mene. Odsvugdi dopiru glasovi veselih rasplivanih kupač i poneki ustaljeni ritam brodskog motora, oliti pente. Šušur, boje i ugođaj najlipjeg doba u godini. Naš malešni smišni kaić, lagano gingaju valići, pa mi se parilo da deboto uživa u temu. Odjednon san dobi žeju da malo oden š njin u đitu, naravski na vesla, ča mi je u to vrime, bi pravi gušt. Dok san se penja skalan do garaže, ispo naše kuće, da uzmen sve ča mi triba i rečen mojiman di ću, brat je već praši prima mulu i hlihlišča se, jerbo je opet uteka materi. Otac je ništo radi po vrtlu i samo je reka: „Vesla su ti unutra i vazmi sidro za svaki slučaj!“. Ma, zna je on ka i mater, da ću se ja, po običaju zaputit prima Badu, istočnoj punti našega Rogača, di je živila mamina sestra, moja draga teta Ivica. Mejuto, ja nisan zna da su in tamo došli Česi, koji su tih godin bili česti na Jadranu. Mnogi su prodavali sve i svašta, često kristal, a bili su obučeni, ka naši vlaji, kako smo znali reć. Eeh, a di smo mi, a di su oni danas, bome, u mnogo čemu izminili smo uloge. Jedva san pobiga malome bratu, jerbo je ti s menon, pa ga je nako uplakanog tišila mater. Dok san se udaljava, oni su se već radosno toćavali u moru, pa me višje ni grizla savist. Lagašni lebić, koji zna zapuhat prin podne, pomaže mojin zaveslajima, tako da kaić deboto klizi prima tetinoj kući. Blizu san njiova mula, okle me već zovu i mašu mi, rođaci Anita i Nikša. Barba Mikula, samo se okrenu i diga macu, sritnog lica, jerbo je očito natuka dosta prstac, ča ih, malo daje, vadi iz škrap uza kraj. Odma su mi upala u oči dva šatora, rastegnuta do njiove kuće i niki judi dobro izgoreni od sunca, pa san pritpostavi da su to ti Česi. Za čas se tu stvorila i teta, koja me je odma nakon zagrljaja, tila upoznat š njima. Bi je to dragi, srdačni svit, pa smo se uspili sporazumit malo ričima, jerbo i oni govore slavenskin jazikon, a malo i na mote. Nakon ča se jedan predstavi i kaza svoje ime: „Zdenjek“, prišla je ona,..nemirne plave kose, još mokre od mora i lipih teplih očiju, pružila mi ruku, raširila osmih i rekla: „Jana!“ Ne znan jeli iko drugi to vidi, ali san siguran da mi je teta Ivica, ubrala pogled. „Ajde, Žele, ča si se inkanta, sedi, 'oćeš soka malo?“, rekla je blago nasmijana, a ja san i daje infišo gleda za Janon, dok je skupa sa svojiman išla prima šatoru.

Ma, popi san punu kriglu ladnega pića, a bome mi je i pasala, kad su mi se justa začas osušila i navali na čokoladne kekse, ka da u životu nisan poji niti jedan. Prin, kad bi doša, jedva san čeka da skačen s mula, plivan i družin se sa prvin rođacima, posebno razdraganon Anitom, jerbo smo se nas dvoje najboje razumili zbog male razlike u godinan. Ovi put, zaboravi san pravu svrhu mog dolaska i rado bi mul zamini šatoron u kojem je bila Jana, a onda me, rodicino vardekanje: „Želee, Želeeee!“, prenulo iz lipih misli. Više ni mogla dočekat da se skupa okupamo i šalimo, a njezin braco Nikša, nada se nikoj pričici od mene, jerbo san zna i drugu dicu okupit oko sebe, a oni bi uživali u mojin, često duhovitin pripovidanjima i maštarijama. Inšoma, još san se mijun puti okrenu, ne bi li ugleda, „moju“ čehinju, bar na tren, dok je iz pravca njiovih šatora dopira veseli žamor. Očito je sudbila tila drugačije, jerbo je tad nisan ni vidi, a kamoli ču. Brž je morala pomoć oko obida, oli prat robu, i ko zna ča još, a ja san pliva ka lud, kacava Anitu, smija se i skaka u more, samo da privučen pažnju. Skoro san u jednon trenu lupi u kaić, usidren i zavezan za mul i umalo zaradi dobri bubotac u glavu, pa smo se svi skupa nasmijali od srca. Proletile su ure, a približavalo  se i vrime obida, pa je tribalo poć nase. Iša san se pozdravit sa teton i barbon, koji mi je na odlasku da kesicu prstac za oca, iz uzvrh pune teče ovih ukusnih škojaka, danas nažalost zabranjenih za lov. Zahvali san se i još jednon odluči okrenut ne bi li je vidi, a onda je sudbina pokazala svoje drugo lice. Odjednon,..Jana je provirila iz šatora ka da je znala, i svojin nezaboravnin osmihon, poželila mi sritan put. Ništo me štrecnulo u prsima i jedva san joj uspi tek stidljivo mahnut. Moji su me ispratili i još dugo gledali za mnom, virovatno začuđeni kojon snagon veslan, a kako i ne bi, kad mi se činilo ka da letin. Košmar u glavi, a njezina slika prid očiman. Ja moran opet i što prin tamo, pa ako bude sriće, možda ću je moć barenko malo provozat kaićen, govori san u sebi, a zapravo duboko virova svojen srcu. I bilo je tako, ma još i višje, i puno lipo!

Nema komentara :

Objavi komentar

Hvala na vašem komentaru. Isti će biti objavljen nakon pregleda moderatora.