subota, 23. svibnja 2020.

Stjepan Vuksanović | Vidimo se na Bulevaru


I.
Jesi li za jedan valcer?- Upitao ju je trenutak prije vlakovođinog zvižduka za polazak. Vlak je krenuo, napuštajući zadimljeni pariški kolodvor dok je djevojka nestajala u bijelom dimu koji se širio.

II.
Jutra u Gradu svjetlosti bijahu hladna, a bližio se kraj petog mjeseca. Dani postajaše sve topliji, a noći sve hladnije.  U predgrađu St. Josepha, nedaleko od Eiffelovog tornja u jednom zabačenom stanu koje imade tri prostorije stanovao je mladić imena Jean Stephane-Rousso pisac i student pariške likovne akademije. Jean je bio veoma neobičan mladić; sanjar kojeg nije zanimao svijet u kojem živi, romantičar i zavodnik ženskih srdaca. Prodajom svojih pjesama i kratkih priča otplaćivao je stanarinu i obrazovanje. Ostatak što bi mu ostao nerazborito je trošio u lokalnoj gostioni „Debeli Toni“ čiji je vlasnik bio talijanska izbjeglica koga su protjerali iz Plaerma gdje se bavio prodajom marokanskih i alžirskih opijuma na kojima je zarađivao bogatstvo. Jeanov noćni život bio je bogat raznovrsnim djevojkama kojima je kavalirski plaćao pića, dok ne bi potrošio i zadnji novčić na njih. Poslije bi bio ostavljen u samotnom kutu zadimljene gostione gdje bi još satima sjedio gledajući u prazne boce iz kojih je ispijao zadnje kapljice viskija. U tim mutnim popucalim staklenim čašama mladi umjetnik je promatrao svoj odraz u lokvama jeftinog belgijskog viskija u kojima je utapao svoju tugu.  Katkad bi mu se u misli ušuljala djevojka tamne kose i svjetle puti koja imade najljepši osmijeh na svijetu. Njen osmijeh i pogled u svojim pjesmama uspoređivao je ljepotom Rajskog vrta.

III.
U svibanjskoj prohladnoj noći, uz mirise proljetnog cvijeća i glasanja golubova, Jean utone u dubok san. Nalazio se pred velikim zlatnim vratima koja bijahu ukrašena indijskom mitologijom o kojoj  mu je pričao Patel Ganesh, trgovac iz njegova rodnog kraja. Brave su ukrašene vedama kojima su se koristili njihovi svećenici i kraljevi, a oko njega se nalazila gusta prašuma ispunjena raznim zvucima i mirisima tropskog voća. Mladić otvori vrata koja ga odvedoše u veliku dvoranu gdje su mladići i djevojke plesali valcer uz melodije Petra Iljiča Čajkovskog. Mramorni stupovi dorske arhitekture isticali su svoj sjaj i blistavost, a pod bijaše oslikan Trojanskim ratom i Ahilejevom junačkom smrću. Jean se okretao oko cijele dvorane gledajući u mladiće i djevojke koji plesaše u ritmu Šećerne vile. Plesačice su bile ljepše jedna od druge, a čovjek bi pomislio kako gleda u pokrete anđela odrezanih krila. Na drugoj strani dvorane nalazila se djevojka naslonjena na donski stup gledajući okolo držajući čašu crvenog vina koju je neprestano vrtjela. Na njenoj lijevoj ruci blistaše dijamanti koji stajaše na pozlaćenoj narukvici zmijskog oblika. Rousso je osjećao kako se nešto događa u njegovoj glavi, dok su trnci prolazili kroz prsa, a znoj izbijao na lice njegove su noge počele klecati. Znao je kako treba skupiti snage i prići misterioznoj djevojci. Djevojka je bila drukčija od svih ostalih djevojaka u dvorani. Njena vitka linija izražavala se kroz bijelu rimsku togu, a njeno lice bijaše pokriveno Afroditinom maskom. Na vratu je nosila smaragdnu ogrlicu, a njena kosa bijaše kovrčava i crne boje poput gavrana. Kroz masku su dolazile do izražaja njene plave oči kojima je mladog pjesnika zavela poput dječačkog Amora. Rousso je počeo da se gura kroz gomilu rasplesanih mladića i djevojaka ne bi li došao do Afrodite, ali čim se približavao njen odraz sve je više i više blijedio, dok nije nestao u moru stranaca. Glazba je postajala sve brža, a Jean se pokušavao izvući sa plesnog prostora gurajući se kroz mnoštvo dobivajući snažne udarce u rebra i lice, dok nije počeo propadati u crnu rupu nakon čega se probudio u znoju. Ležao je na starome kauču, dok su mu posteljinu pravile prazne boce i poderane knjige.

IV.
Lipanjskog jutra sunce je obasjalo cijeli Pariz, vrućina je ljude tjerala prema pješčanim obalama rijeke Seine, dok je radnička i studentska mladež svoje osvježenje tražila na nogometnoj utakmici koja se održavala na stadionu izvan gradske sredine u obližnjoj šumi lješnjaka i hrastovine. Utakmica se igrala između domaćina Pariškog gradskog tima i gostujućeg tima iz Reimsa. Pobjednik utakmice imao je siguran prolaz na turnir zemalja Benneluxa koji se održavao u belgijskom gradiću Antwerpenu. U redovima Pariza nalazio se i mladi student sa Likovne akademije Jean Stephanne-Rousso koji je bio jedan od najvažnijih igrača u timu pošto je igrao na veznoj poziciji odmah iza napadača Omar ibn Boussufe studenta Pravnog fakulteta rodom iz ugledne marokanske obitelji koja se bavila prodajom afričkog duhana. Rousso je oduvijek pokazivao svoje atletske sposobnosti i fizičku izdržljivost za koju svi kažu da je naslijedio od pradjeda Marcela proslavljenog planinara koji je 1926. tragično poginuo penjući se na jedan od vrhova Mont Blanca. Jean je došavši u Pariz bio lutalica bez stana i novca poput onih putnika iz pikardijskih romana upadao je u svakakve nevolje, radio sitne poslove za sitniš, dok nije shvatio kako bi novac mogao zaraditi radeći trikove loptom koju je sa sobom ponio u metropolu. Ubrzo je privukao pozornost mnogih prolaznika, pa tako i zainteresiranost Antoinea Dussela trenera pariškog gradskog nogometnog kluba. Sunce je tog podneva prije početka utakmice zapeklo, pa su kupači spas od sunčanice i opeklina pronalazili u šumama i gradskim parkovima. Na drugoj strani provincije pripremao se sukob između dva rivala Pariza i Reimsa. Za gostujući tim kao najjači as u rukavu trenera Josepha Goulberta nalazio se napadač Jakob Sorgensen norveški nogometaš i student skandinavske književnosti na Reimsovom sveučilištu. Jean i Jakob imali su u prošlosti sukob u jednom od pariških kafana kao studenti prve godine; nakon tri boce viskija počeli su tučnjavu oko jedne djevojke zbog koje je mladi umjetnik skoro izgubio glavu nakon što mu je Sorgensen slomio nos i desnu arkadu nakon čega je završio u bolnici na dva mjeseca, a norvežanin je izbačen sa Pariškog sveučilišta. Publika je bila nestrpljiva, djevojke su sjedile na klupama i smješkale se jedna drugoj promatrajući mladiće u sportskim uniformama. Nakon sučevog pregleda ispravnosti lopte, zviždaljka je oglasila početak utakmice. Gledatelji skočiše sa svojih sjedala zviždajući i bodreći domaći tim. Roussou je na veznoj liniji nestrpljivo čekao loptu. Stalno je bio u pokretu i pratio kretnje svojih suigrača. Na terenu je Jean bio drukčija osoba. Imao je sportski duh i fokus na pobjedu, a njegovi suigrači i trener su ga opisivali kao „nogometnog Aleksandra Velikog“, jer je svojom fizičkom i psihičkom sposobnošću utjecao pozitivno na igrače i tijek igre. Nakon uspješne obrane domaćeg tima, stoper Michelle Lecousier je poslao loptu prema krilnom igraču Francisu Gigonu koji se probija kroz vezne igrače Reimsa pronalazeći otvorenog Roussoua kako trči prema šesnaestercu. U trenutku kada je Gigon pokušao prebaciti desnog beka protivničke ekipe, Roussou dobiva strašan udarac u petu od strane Sorgensena kojeg sudac izbacuje iz igre. Mladom Norvežaninu nije bilo svejedno pa se na njegovom licu mogao vidjeti bijes i razočaranost u sučevu odluku. Roussoua su nosili sa terena prema klupi Pariza poput ranjenog Ahileja koji je zazivao božanstva u pomoć. Ispraćen je sa gromoglasnim pljeskom domaće publike koja je uzvikivala njegovo ime. Jean je u sebi mislio kako su oko njega obične budale i seljaci, ako su mislili da je njegova igra bila vrijedna hvale. Oduvijek je bio perfekcionist i nije htio iznevjeriti ljude oko sebe. Borio se da njegove pobjede budu zapamćene, a porazi i greške zaboravljene. Osjećao je sramotu, jer je kao igrač i vođa zakazao u prilici za postizanjem gola, a svatko tko je dolazio na njegove utakmice znao je da Jean Roussou poraze pretvara u Pirove pobjede i onda kada je to najteže. Trener koji je također bio doktor u pariškoj gradskoj bolnici nije imao dobre vijesti za mladog veznjaka:

-Mladiću, tvoja peta je u gadnom položaju uganuća, a ako sada izađeš i potrčiš za loptom tvoja karijera je nažalost gotova.

Na njegove riječi Jean je otvorio oči i pogledao prema tribinama koje su idalje pljeskale i uzvikivale njegovo ime,a u toj gomili stajala je djevojka svijetlo plavoj haljini sa srebrnom narukvicom na lijevoj ruci držeći čašu vina gledajući u ranjenog i zaljubljenog ratnika koji se prepušta valkirama. Gledala ga je tim smećkasto vatrenim očima iz kojih je bujala divlja vatra nalik vulkanu, dok je njen osmijeh liječio dušu ranjenog dječaka. Na tren sklopi oči misleći kako je sve ovo samo jedan ružan san koji ima sretan završetak, ali kada je otvorio oči djevojke na tribinama više nije bilo. Okrenuo se prema treneru i suigračima i rekao:

-Pustite me da pucam taj penal, a onda ako promašim možete me kasnije gađat pokvarenim jajima, ili bacit sa vrha Eiffela, ali ako zabijem onda mi morate kupiti stan blizu Central Parka u New Yorku, dogovoreno?

Klekne Emmanuel Soussy koji je igrao desnog beka potapša Jeana po ramenu, pa mu odgovori:

-Znaš šta mon ami, hajd' ti zabi tim šminkerima penal, pa ću ti ja kupit' ne jedan, ne dva, već tri stana u Central Parku.

-Jes' ti normalan Soussy?!-upita ga stoper Claude Rabbison.

-Nemoš' kupit stanove u Central Parku, jer je to prokleti park, tamo nema stanova to je prokleto zemljište od tri kilometara kvadratnih!

Trener se spusti prema Jeanu ušutkavajući dvojicu pametnjakovića koji su zajedno studirali na Filozofskom fakultetu francusku književnost, pa su voljeli filozofirati i raspravljati o nepotrebnim i besmislenim temama, pa upita Roussoua:

-I mali, jesi spreman da nam doneseš tu pobjedu danas, pa da možemo kasnije planirati invaziju na nogometni turnir u Antwerp?

-Pomozite mi da stanem na noge prvo, a onda je sve u Božjim rukama!

Na njegove riječi svi ostadoše bez teksta pomalo zbunjeni njegovom suludom hrabrošću, ali ga svejedno podigoše na noge te ga otpratiše do šesnaesterca poput Aleksandra Velikog kojeg njegovi vjerni suborci pratiše pred zidine babilonske. Lopta je stajala na bijeloj točki, dok se Jean pripremao za odlučujući udarac koji bi njegov tim odveo na turnir u Belgiju. Tribine su stajale nestrpljivo čekajući na sučev zvižduk i Roussouv potez. U golmanovim očima se vidio strah i nemir, jer u njegovim je rukama počivala sudbina cijelog gostujućeg tima. Jean je zatvorio oči i duboko udahnio. Na sučev znak uzeo je lagani zalet nakon čega je šutnuo loptu koja se odbila od golmanovih ruku završivši u desnom kutu gola. Mladić je zastao na tren gledajući prema nebu koje se tada naoblačilo. Kišne kapljice mu osvježiše umorno i bljedoliko lice.

V.
Indija, zemlja gustih prašuma koje skrivaju ruševine palača i hramova gdje obitavaše razne zvjeradi i pridošlice iz dalekih krajeva bijaše jedno čarobno mjesto koje se smjestilo između pustinje Thar i visokih himalajskih planinskih lanaca. Zemlja kroz koju prolaziše nemilosrdne i vijugave rijeke u ljetnim i sušnim danima bile su sklonište putnicima i žednoj zvjeradi. Mirisi Kurinjija, cvjeta plavoljubičaste boje što cvate jednom u dvanaest godina umirivali su divlji svijet, a privlačili znatiželjne putnike svojom misterioznom pojavom i izgledom kojom cijeli Munnar bijaše očaran. Lokalno stanovništvo smatralo je Kurinji simbolom ljubavi. Svaka zaljubljena duša je dolazila u taj mali dio raja gledajući u latice plavoljubičaste boje moleći se svemogućem božanstvu Višni za sreću u ljubavi. Na jugu Indije, tamo gdje počinju izvori Godavarija, Krishne, Tungabhadra i Kavenija, iznad divljih smokava na planinskim vrhovima Istočnog Ghata smjestilo se maleno selo imena Agyaat. Planine što okruživaše Agyaat bijahu obavijene zamagljenim plaštom i zelenim šumama u kojem su cvjetale plave ruže i trnoviti lotosi žućkasto crvenih latica. U tom malenom kutu indijskog Edena nalaziše se ruševine nekadašnjeg veličanstvenoga hrama u kojem živješe budistički svećenici i slijepi proroci. Šumom bi u noćnim satima južni vjetrovi nosili mirise lotosovih latica kroz cijelu Indiju. Cvrčci pjevaše, dok rode plesaše pod mjesečevim svjetlom što obasjavaše njihovo snježno perje. Selo imade stotinjak mještana od kojih troje imade dovoljan broj godina koliko i ruševine budističkog hrama. Djevojke u tom mjestu bijahu neopisivo lijepe i privlačne. Mještani su vjerovali kako djevojke u planinskom kraju Istočnog Ghata potječu od božice Lakšmi koja simbolizira ljepotu, a njen se kip nalazio u centru selakoje bijaše ukrašeno lotosovim cvijećem i glinenim slonovima veličine dječje ruke. Nedaleko od centra nalazila se kolibica; istrošena, popucala, dok se krov od slame i blata urušavao, a pred drvenim vratima se nalazio razbijeni kipić bengalskog tigra koji datira još iz razdoblja kada su u tim krajevima živjeli Dravidi i njihovi svećenici. U toj skromnoj kolibici nalazio se pozlaćeni pod na kojem su ležali perzijski tepisi od najfinije svile kojom su šetali staroindijski vladari kroz minula stoljeća. Zidovi unutar kolibe bijahu načinjeni od grčkog mramora koji stajaše tu još od doba vladavine Aleksandra Velikog. Jastuci od tkanenog zlata koje ležaše u utrobi rijeke Krishme, a proroci pripovijedaše kako su ti dragulji izgubljena ostavština indoeuropskog naroda koje imade veće carstvo nego ono perzijskog kralja Kserksa. Vjerovaše kako su to bili najveći ratnici koji su ikada prolazili kroz doline i nizine Hindusa. Ormari su imali police na kojima stajaše mnoštvo knjiga iz različitih dijelova svijeta. Mještani nazivaše tu malenu rastrošnu kolibu pred raspadom „seoskom Aleksandrijom“. Ona je pripadala starom hinduističkom pjesniku čiji su roditelji pakistanskog porijekla Hamidu Ganeshu i njegovom nećaku Tariju koji je bio student glazbene umjetnosti u Mumbaiju. U kutu kolibe stajaše drveni hrastov stolac ukrašen motivima iz križarskih ratova na kojem je sjedio Rousso. Imao je nenaspavani pogled u licu na kojem visješe podočnjaci, a gusta brada ostavljala je dojam kako je skoro cijelu godinu proveo na osamljenom otoku sa Robinsonom Cruseom. Tražio je odgovore na misteriozne snove koji ga mučiše godinama i zbog kojih je osjećao tjeskobu. Djevojka tajanstvenoga osmijeha i Afroditine ljepote vrtjela se po njegovim mislima poput morske oluje koja guta brodove. Tari Ganesh poznavao je maldog francuza još iz dana kada je studirao na pariškom sveučilištu kao student na razmjeni. Vjerovao je kako njegov ujak Hamad može pronaći rješenje za zaljubljene i zalutale duše kao što je to bio Rousso. Te srpanjske večeri oko ponoći u Agyaatu se spremao obred znan kao Kulunov obred, ili festival svjetla gdje su mještani izlazili iz svojih domova noseći lampione prema ruševinama budističkog hrama u kojem su se molili Brahmi i Lakšmi za ispunjenje životne želje koju su kao vjernici smjeli tražiti svake jedanaeste godine na puni mjesec. Rousso je na sebi imao tradicionalnu južnoindijsku nošnju i sandale pošto je obred bio svečan i održavao se samo na prostoru Agyaata. U ruci je nosio plamteći lampion hodajući među stotinjak drugih vjernika prema unutrašnjosti prašume ispred koje stajaše dva velika kamena slona koja držahu lotus u surli simbolizirajući ulazak u romantičnu divljinu kojom vladaše duhovi agyaatskih svećenika i njihovih tigrova. Krijesnice osvjetljavahu šumu kojom se širio miris trnovitog lotusa, ljubičastog šafrana i plavih ruža. U toj gomili viđao je i neke djevojke koje imadoše lice prekriveno veom skrivajući svoju ljepotu od stranaca, ali nijedna od njih ne zanimaše Jeana, jer nijedna nije imala osmijeh kakav je imala djevojka u njegovim snovima.  Šuma postade sve rjeđa i rjeđa, dok se približavaše ruševinama hrama. Tari je bio veoma nervozan, jer se bojao kako njegovi bogovi neće biti od pomoći nejgovom prijatelju koji je bio stranac njegovoj vjeri, ša se zato putem skrušeno molio svemoćnoj Lakšmi za pomoć i produhovljenje njegova prijatelja. Mjesec je obasjao ruševine svojom nebeskom svjetlošću izoštravajući detalje dravidske kulture koji se nalaziše na stupovima hrama. Kipovi tigrova stajaše jedan do drugoga čuvajući ulaz u hram. Mještani pustiše lampione u zrak gledajući u svijetle točkice koje se dizaše prema zvjezdanom nebu. U Roussovim očima zablistahu milijuni svijetlih točkica koje ispunjavaše nebo, a tada vjernici kleknuše okrenuti prema sjeveru moleći se Brahmi i Lakšmi. Stari Ganesh je sjedio na hladnom kamenu promatrajući stranca kako stoji gledajući zbunjeno oko sebe neznajući što da učini, pošto je njegova vjera zabranjivala štovanje tuđih bogova i idola. Lupi svojim štapom o kamen i pozove mladića:
-Hej momče, hej ti francuz hajd' dođi vamo da te priupitam nešto.

Jean se okrene i nespretno padne preko kamena ozljedivši putem nogu pa šepajući priđe starcu i sjedne kraj njega.

-Vi stranci ste oduvijek bili smiješni; kada vas muče životna pitanja i ljubavni jadi svi misle da naše istočno učenje i meditacije mogu pomoć', a znaš šta ja kažem, ja kažem to je jedno veliko sranje!

-Čovjek se mora sam sukobit' sa svojim najvećim problemima, jer ti si sijač svoje sreće i kažem ti, ako počmeš sijati sjeme ljubavi tada ćeš u životu imati mnoštvo prijatelja kojima će postati rođeni brat, ako posiješ sjeme milosrđa tada ćeš u životu pomagati onima koji trebaju tvoju pomoć i strpljenje i vjeruj mi život će teći slađe od gorskog meda, a ako posiješ sjeme siromaštva tada si ispunio svoj zadatak postavši čovjek kojeg će slaviti cijeli svijet onoga dana kad sklopiš oči-starac zatim zastane i zgrabi jabuku sa grane te ju prepolovi, a sjemenke baci u zemlju, pa pogleda prema nebu i izmoli molitvu na jeziku starih Hindusa, a onda ponovo vrati pogled na mladog pjesnika koji je pratio svaku njegovu riječ upijajući poput prazne zdjele koja se punila životnim znanjem-evo vidiš ja sam izmolio za ovo malo sjemenja koje sam bacio u zemlju da nam Brahma i Lakšmi podare plodno tlo na kojem će iduće jeseni izrasti nova mladica.

-Moje oči bijahu sklopljene, ali sada vidim bolje cijelu svoju mladost bio sam propalica i pijanac, kockar i bludnik, loš prijatelj i još lošiji sin, ali vaše su mi riječi otvorile nova vrata i zahvalan sam vam na tome. Sutra odlazim za Šri Lanku u ceylonsku luku odakle ću isploviti prema Kairu, a zatim se nadam stići do Marseillea.

-Želim ti svu sreću i ne zaboravi da si ti sijač svojega života i posij to sjeme u duhu ljubavi i blagostanja. Namaste!

Svečanom gozbom u selu obilježili su kraj Kulunovog obreda. Rousso je cijelu večer sjedio na grani manga gledajući u nepregledne prašume i rijeke koje smirivaše tijelo i dušu. Napisao je zbirku pjesama posvećene ljepotama hindustanske doline. Sljedećeg jutra stari pjesnik Hamad Ganesh sklopio je svoje oči pozdravivši se sa svojim nećakom i novonastalim prijateljem Jeanom čije su pjesme napisane u duhu romantizma o dolini Hindusa pokopane zajedno sa starim filozofom. Jean je prije toga dao otisnuti tri primjeraka svojih pjesama koje je namjeravao ponijeti sa sobom u Pariz. Tari i Jean su nakon pogreba stajali ispred Hamadove kolibe gledajući u razbijeni kipić bengalskog tigra. Roussou se prisjećao mudrih riječi koje su izlazile iz usta starog Ganesha najpoštenijeg i najmudrijeg čovjeka kojeg je ikada upoznao.

-Tari-upita ga Rousso držeći lotosov cvijet u lijevoj ruci, dok ga je nervozno trljao prstima koji postadoše ljubičaste boje-vjeruješ li ti u ljubav na prvi pogled, pa makar ono izgledalo nestvarno i neostvarivo?

-Ljubav je čudna imenica prijatelju, ona je poput Atlantide neki će reći da je ona stvarna i da postoji, a drugi će reći da je to jedna ogromna izmišljotina i priča za spavanje, ali ja sam jedan od onih koji ipak vjeruju u Atlantidu, pa eto onda i ja vjerujem u ljubav na prvi pogled.

-Ja svoju Atlantidu još uvijek tražim, ustvari ja sam ju pronašao, ali ona stalno bježi i nestaje poput kakve utvare. Osjećam se poput Orfeja, čim se okrenem moja Euridika nestaje u gomili stranaca.

VI.
Pariške ulice su toga jutra bile mokre i pune ogromnih vodenih lokvi po kojima gaziše gospoda, trgovci i ona najbjednija radnička klasa na koju se oslanjao cijeli grad. Ulicom kraljice Marije Antoanete koja je bila veoma mračna tog jutra bez daška svjetlosti širio se miris kuhanog vina i svinjetine na žaru. Mirisi dolaziše iz gostione „Noćna lampa“ čiji je vlasnik bio marokanac Ramiz al Fahid. Prekoputa njegove gostione nalazila se malena zlatarnica koja je iznutra bila jedna ogromna prostorija. Svaki prolaznik pomislio bi da vlasnik koji je bio sstari židov Lev barata sa crnom magijom i vudu čarobnjaštvom, jer mu majka bješe porijeklom Haićanka. Krene li se dalje kroz uske i mračne puteve Marije Antoanete naići će se na veliku zgradu koja je bila izgrađena za vrijeme vladavine Napoleona Bonapartea, a ispred ulaza kojeg krasiše korintski stupovi visjela je stara francuska zastava na kojoj je debelim crnim slovima pisalo: Liberte, Ordre Public! Stari naziv kojim se služio sam Napoleon Bonaparte. U toj zgradi su se sastajale Napoleonove pristaše među kojima su bili i neki od najuglednijih pariških ličnosti. Ogromne dvorane i podovi sastavljeni od najksupljeg lakonijskog kamena iz Grčke, i stupovi od crvenog mramora sa urezima koji su se uzdizali do nebeskih visina skupljaju prašinu već stoljećima. Po hodnicima stajaše police sa nepreglednim brojem enciklopedija koje datiraju još iz razdoblja Revolucije, zbirke pjesama rimskih careva, epovi grčkog pjesnika poput Homerove Ilijade i Odiseje. Stari spisi bijahu razbacani po prašnajvim podovima, strgane sranice Starog i Novog zavjeta i rukopisi bizantskog cara Konstantina Porfirogeneta su bili naslagani na debele novinske papire poput Babilonskog tornja. Tog je oblačnog i kišovitog jutra nakon burne noći koju je proveo trošeći i zadnju paru u „Debelom Toniju“ mladi umjetnik Jean Stephane Roussou lutao je kroz nepregledne puteve mračne ulice Marije Antoanete teturajući lijevo-desno žmireći na lijevo oko koje mu je nateklo nakon sinoćnje tučnjave. U desnoj ruci je držao praznu bocu skupog škotskog viskija, a u lijevoj ruci dva zlatna zuba koja je izbio nekom gospodinu u sinoćnjem sukobu. Ulicom se širio miris afričke kuhinje i začina kurkume, a sjaj što je ostavljao nakit i prstenje natjeralo je Roussoa da uđe u zlatarnicu starog Leva kako bi mu prodao ona dva zlatna zuba.

-Izvolt'te mladi gospodine, kako vam mogu pomoći?-uljudno upita starac promatrajući zbunjenog mladića čije su oči bile modre i krvave.

-A vi ovaj prodajete nakit i prstenje jel' tako, a da li biste onda htjeli da vam prodam ova dva zlatnika za jedan od ovih prstenova što imaju deset karatnih dijamanata?

-Ah naravno mladi gospodine, ali problem je što ja nigdje ne vidim zlatne novčiće samo dva veoma krvava zlatna zuba. Jean tada lupi rukom o izlog te baci pred starca dva zlatna zuba i reče:

-Ah, da vi ste već u godinama, pa vam se možda i vid pogoršava, ali dajte pogledajte ove novčiće malo bolje, znate to je ostavština mojeg pradjeda Alberta koji ih je prokrijumčario iz Francuske za vrijeme Velikog rata, ono ima neprocjenjivu vrijednost, ali mislim da bi deset tisuća franaka bilo dovoljno.

Starac se nasmiješi i počne gladiti svoju sijedu bradu razmišljajući o mladićevoj ponudi, ali onda uzme ta dva zlatna zuba pa ih stavi u ladicu, a zatim izvadi deset karatni dijamantni prsten i deset tisuća franaka, pa ih stavi pred Roussoa.

-Evo mladiću, prsten za finu damu pretpostavljam i gotovina od deset tisuća franaka samo za vas, ali prije nego odete mogu li vam pokazati jedan trik koji sam naučio od pokojne majke čiji je otac bio vrač u Port-au-Prince-u?

Jean je kimnuo glavom kao da je bio natjeran da to učini, pa pričeka starca koji se povukao u svoju radionicu iza narančaste zavjese ostavljajući ga samoga pred izlogom. Prostorijom se začuše čudni udarci poput bubnjeva, a dim se počne širiti kroz cijelu zlatarnicu. Jeana obuzme čudan osjećaj poput slabosti i vrtoglavice. Počeo je halucinirati kako se nalazi u tropskoj šumi i kako bježi od šarenih papagaja koje su jahale na nosorozima, dok su ga leteći lemuri gađali orasima po glavi. Osjetio je kako propada kroz rupu koja se odjednom stvorila ispred njega, a zatim ga je progutao divovski kiklop poslije čega se probudio pretučen i krvav na ulici u lokvi krvi, dok ga je kiša prala od prljavštine. Pokušao se ustati, ali njegove noge bijahu preumorne za to. Ostao je ležati, a zatim utone u dubok san. U toj beskonačnoj tami, sjenka se približila ozljeđenom mladiću i poput Samaritanca pomogla mu skloniti ga sa ceste. Roussou je ponovo otvorio svoje oči mutnim pogledom gledajući lokvu krvi koja postade sve rjeđa, dok bol u njegovim prsima postade sve jača i jača, a njegovo oštećeno i prljavo lice pade u san.

VII.
Rousso se probudio u ogromnoj sobi punoj knjiga i novinskih papira. Zidni sat otkucavao je deset sati, klavir je stajao kraj zelenog prozora i na sebi imade ukrašene proletne biljke i ime austrijske obitelji koja se bavila izradom glazbenih instrumenata za opere Linz und Bruders. Na stolu kraj kauča gdje je ležao mladi pjesnik nalazio se stari prašnjavi gramofon na kojem je svirala Šećerna vila. Ta se melodija mjesecima vrtjela Jeanu u glavi i ona ga je zapravo izvukla iz sna. Kraj gramofona se nalazio pladanj sa svinjskim pečenjem u kuhanom vinu i smokve natopljene u šećernom prahu. Zidovi sobe bijahu oslikani biblijskim motivima iz Isusova života od njegova rođenja, pa sve do uskrsnuća simbolizirajući rođenje, smrt i besmrtnost. Jean Stephane se osjećao poput smrtnika koji kroči prema vratima Olimpa. Sve je izgledalo tako savršeno i nestvarno poput pastoralnih pripovjedaka gdje pastiri i pastirice plešu u ritmu faunovih harfi, dok se šumske nimfe smješkaju i zazivaju svoju štićenicu Afroditu. U susjednoj sobi za stolom i ogledalom sjedila je djevojka kovrčave kose čitajući Goetheovog Werthera i pjevušeći umirujuću melodiju. Roussou je stajao kao ukopan pred djevojkom čija je prisutnost izazivala nervozu u mladićevim očima. Njegovo srce je udaralo brzinom parne lokomotive, a sa čela mu probijaše znojne kapljice. Osjećao je bolest koja se zvala zaljubljenost. Njen parfem bijaše veoma zarazan, poput mediteranskog cvijeća lavande i morske soli koja grebe po mekanim obrazima nakon jakog sunca. Djevojka se okrenula prema Jeanu držeći knjigu na licu provirujući svojim smeđim očima odmjeravajući zaljubljenog pjesnika. Jean Stephane se pribčižio djevojci kleknuvši pred nj citirajući Shakespearovoga Romea:

- U tvome oku veća je opasnost, no u pedest mača njihovih, jer ako me ti slatko pogledaš, očeličen sam protiv njina bijesa.-Tada se djevojka ustade i spusti Werthera na stol, a kada se okrenula njeno lice bez maske bijaše poput Da Vincijeve Mona Lise; imala je taj zarazan osmijeh i poluzatvorene oči kao da će svakoga trena usniti dubok san, njena kosa bila je kovrčava, a cvjetni ukrasi joj krasiše viklere, na nosu i obrazima imala je pjegice, a zbog njih izgledala je poput kakve obične seljanke, jer na njoj nije bilo ni traga šminke. Priroda joj bijaše šminka, a maskom je štitila svoju nevinost od stranih duša. Prišla je Jeanu sporim koracima, kao da se približavala uplašenom lanetu koje se izgubilo u mračnoj šumi dirajući mu dlan desne ruke koja se tresla od uzbuđenja. Mogao je osjetiti njeno disanje i hladni povjetarac koji je dolazio iz njenih nosnica.Nije progovorila nijednu riječ, a Rousso je pomislio kako bi djevojka mogla biti nijema ili gluha, ili jednostavno stidljiva pred strancima, ali on nije bio stranac već netko kome je stalo do njenog postojanja. Prostorijom se širila Beethovenova klavirska dionica pod imenom „Za Elizu“. Rousso je uhvatio djevojku za ruku i struk te zaplesaše valcer nasred sobe koja se u trenutku njihovog plesa zamračila osvjetljujući njihova nasmiješena lica.

-Izgledaš čarobno, ali me zanima tko si ti i što se poigravaš sa mojim mislima, a ja te tražim već mjesecima i ludim poput Don Kihota halucinirajući stotine kiklopa koji me sprječavaju da dođem do tebe.-Rousso započme razgovor približivši se djevojčinom licu šaptajući joj u uho svoje misli. Ona se i dalje smješila,ali mu uzvrati odgovorom:

-Ja sam Afroditina nimfa i štićenica, postojanje mi biješe starije od Aristokrata i Nabukodonosora, ali svakih sto godina božica me šalje izgubljenim i zalutalim dušama koje traže ljubav, a tada im ja dolazim poput muze, dok ne pronađu svoj identitet i razlog postojanja, ali ti si drukčiji nego ostale lutalice.

-Tvoj glas je slađi od slavujevog pjeva, a mekši od guščjeg perja, ako ostaneš ovdje zauvijek možda bih te oteo od Afrodite kao što to učiniše i Trojanski prinčevi Agamemnomu.

Sat je otkucavao podne, a glazba se zaustavila i odjednom nestade romantični ugođaj. Rousso se osjećao zbunjenim gledajući u djevojku koja se udaljavala od njega okrečući se i bježeći prema izlazu kojeg su vodile stepenice. Prostorija se počela urušavati, dok je Jean trčao prema izlazu za djevojkom i dok se spuštao stepenice počeše propadati, ali mladić stigavši do izlaza završi na snježnim vrhovima Himalaje, nakon čega se probudio iz sna ležeći na otrcanom kauču kojeg okruživaše golubovi. Kauč je bio neudoban i uprljan ptičjim izmetom, pa je imao dobar razlog za protegnuti noge.

-Burno jutro jel' mladiću vidim da vas je netko dobro pretuko tamo ispred zlatarnice, eh dobro pa je stari Louis bio u blizini da spasi tvoje dupe.-Reče starac držeći u ruci drvenu lulu izrađenu od stabla mahagonija sjedeći na kavezu gdje je držao golubove. Na sebi je nosio otrcanu i poderanu košulju sa nejednakim dugmićima i leptir mašnu okrenutu naopačke, karirane žute hlače i šljem na glavi. Stari Louis je bio slikar, imao je vlastiti atelje ispod krova zgrade u sobi trideset i devet. U svojoj mladosti prodao je svega tri slike crtajući za umjetnički časopis „Nuit Parisienne“ uglednog urednika Francoisa Dirroua zbog kojeg je postao popularan među pariškom gospodom. Nakon što je pao u krizu počeo je piti i trošiti novac n noćni život zaboravljajući na ženu koja se od njega rastala, a cijelo imanje u Versaillesu pripalo je njoj i njenom novom zaručniku odvjetniku Louisu Argusu. Sada pod stare dane oslikava pejzaže i golubove u letu i pokušava preživjeti od prodaje svojih crteža.

-Ja bio sam na Himalaji, a prije toga sam plesao sa djevojkom u prostoriji Napoleonovih pristaša valcer, a još prije toga su me ganjale divlje zvijeri po prašumi...moja glava...šta mi se to događa...

-Hahaha, e jadniče tebe je lupila jedna od onih Levovih droga koje ti stvaraju halucinacije, ma ništa strašno popij malo vina i bićeš ko nov.-Starac mu pruži bocu Pinota i vrati se slikanju golubova koji sjedeše na krovu zgrade.

-Ja sam isto umjetnik znate, ali ja pišem poeziju i kratke priče za studentski časopis, no trenutno uživam u opijanju i kockanju, dok me ne lupi inspiracija za novu pjesmu.

-Pariz se ponekad čini malim za nas umjetnike, eh koliko sam samo puta želio pobjeći iz ovog šugavog „grada ljubavi“ daleko od kamatara i mafijaša, lakih žena i buržujskog društva i gdje me to sanjarenje odvelo?-Louis uperi prst u Roussoa kao da on zna bolje odgovoriti na njegovo pitanje.

-Odveo nas je na balkon?-Odgovori mu mladić protupitanjem neznajući da li daje točan odgovor na starčevo pitanje.

-Bravo momče, tako je, sanjarenje me odvelo baš ovdje na pariški Mont Blanc sa kojeg vidiš sve svoje ostvarene želje, one koje su propale, ali i one koje čekaju da se ispune, a reci mi jesu se tvoje želje tebi ostvarile?

-Ja imam samo dvije želje koje čekaju da se ostvare; da postanem svjetski poznati književnik i nobelovac.

-Zanimljive su ti želje mali, to je taj optimistični pogled kakav je meni falio u životu, ali eto uništile su ga žene i alkohol kojem sam i dan danas vjeran, evo ti odmah veliki savjet malog umjetnika nikad ne miješaj žene i alkohol, jer ti novac tada brže klizi.

-Vjerujem kako ovaj život umjetnika u Parizu i nije najbolji za jednog mladića koji dolazi iz provincije poput mene. Previše smoga i gužve čovjeka tjera u osamu i negdje gdje može čuti svoje vlastite misli. Zato sam razmišljao o odlasku u Obećanu zemlju, negdje u srednji dio Amerike u Nebrasku tamo imam rođake koji bi me nadam se vrlo rado primili,a onda bih upisao studij američke književnosti i uživao u pohanoj piletini i western filmovima.

-Bome to bi bila lijepa američka avantura koju bi mogo pretočit u neki svoj roman, a čuj kao umjetnik umjetniku želim ti svu sreću i nadam se da si naučio nešto iz moje životne priče, a sljedeći put kad se vdimo oću' da me častiš sa nekim skupim pivom znam da Irci drže većinu birtija tamo preko puta.

VIII.
U večernjim satima, nakon ugodnog razgovora sa starim slikarom koji mu je bar malo pomogao da zaboravi na svoje ljubavne probleme, vraćao se prema stanu šepajući na desnu nogu. Putem je naišao na kafanu sličnu onoj kakvu je naslikao Vincent van Gogh pod nazivom „Terasa kafića noću“. Učinila mu se ugodnim za odmor umornih nogu, pa odluči sjesti i uživati u ljetnom povjetarcu ispijajući mojito sa plavim kišobrančićem i iscijeđenim limunom, dok su cvrčci pjevušili svoje melodije skrivajući se pod vazama. U zraku se osjećao miris nizozemskih tulipana koji su svojim šarenim bojama krasili kafanu čije ime bijaše nepoznato. Rousso je promatrao ulicu. Na ulici nije bilo nijednog prolaznika, a bilo je negdje oko devet sati. Savršeno vrijeme za izlazak mladog svijeta pod okrilje pariške mjesečine i Chopinovog Nocturna, dok se pleše sve do prvih zraka sunčeve svjetlosti. Jean se počeo dosađivati, stoga krene dalje prema stanu prolazeći pokraj mesarnice Luja Padovskog, vlasnika najbolje salame koja se pravila po tajnoj obiteljskoj recepturi koju je otkrio njegov predak Giacomo Padova koji je živio u Milanu za vrijeme talijanske revolucije. Neki kažu kako je njegov predak recepturu za najbolju salamu ukrao od majstora Verrotija čija se obitelj stoljećima bavila proizvodnjom milanske salame i ostalih suhomesnatih proizvoda. Luj i njegova obitelj nikada nisu priznali krađu recepture od obitelji Verroti i smatrali su to klevetom i ljubomorom, ali su se zato uspjeli obogatiti na Giacomovoj milanskoj salami koja je postala popularna među pariškim gospodama i visokim državnim dužnosnicima. Hodajući tako gradom naletio je na nekog stranca kako tetura lijevo desno mrmljajući u pijanom stanju sebi u bradu. Zabio se ramenom u Jeana, a bijaše čovjek od dva metra zaustavi se i upita ga:

-Ej mali, da nemaš možda šta sitnog za dati ovom starom veteranu bez lijevog oka, lijeve šake i desne noge?

Jean se pomalo zbuni, pa pogleda bolje u strančevo lice koje bijaše prepuno ožiljaka po obrazima, dok mu gusta brada padaše sve do struka,a njegove zelene oči stvaraše jezu u mladićevom tijelu.

-Ne nemam, žao mi je monssieur, ali ja sam švorc poput vas, ali svejedno želim vam ugodnu večer...-prije negoli je uspio završiti rečenicu stranac počupa i baci lažnu bradu i skine poderane halje sa sebe, dok je iz kožnog kaputa kojeg je imao na sebi vadio revolver uperivši na mladićevu glavu.

-U redu, a sada sadiče ruke drž' u zraku i ne pomišljaj na bijeg, Ahmade, Ališe zrak je čist hajd' ovoga izgubljenog momka pretresite od glave do pete imam osjećaj da skriva nešto vrijedno od mene što bi me moglo zainteresirati.

Iz mraka se pojaviše dva gorostasa obrijanih glava, tamnoputi i odjeveni u beduinsku nošnju, a oko pasa im visješe dvije zlatne sablje na kojima pisaše arapskim slovima: Bog je velik, živio prorok Muhamed! Oni uhvatiše Jeana pa ga pretražiše kao što im ovaj naredi, ali ne nađoše ništa vrijednoga.
Što radiš u ovim kasnim satima mladiću, neznaš da opasnost vreba iza svakog ugla?-Upita ga stranac spremajući revolver u kaput vidjevši da mu dječak ne predstavlja opasnost, niti bogati plijen. Rousso se trudio ostati priseban, pa je nastavio šutjeti i hladnim pogledom odmjeravati stranca koji je držao nejgov život u svojim rukama.

-Ja se nadam da razumiješ francuski, a ako imaš kratak jezik možda te moji prijatelji mogu natjerati da progovoriš, pa hajde onda na tebi je odluka ili ćeš početi brbljati, ili ćeš ostati bez jezika.

Jean se opusti i udahne par puta, obriše nosnice i reče:

-Sadik je arapska riječ za prijatelja, ili ako ćete bolje poznanika, ali što me onda napadoste sa oružjem, ako ste vidjeli da vam nisam prijetnja. Nešto mi govori da ste daleko od svoje domovine, sadiče.

-Ma nemoj mi reći-stranac se nasmiješi, pa zapali cigaru koja na sebi imade zlatnim slovima otisnuto ime „Arapski dim“ skupe cigarete koje su se teško švercale iz Afrike u europske zemlje zbog viskoih cijena i rijetkog duhana od kojeg su se cigarete proizvodile, znači ti si švorc koji lunja po Parizu i usput zna arapski jezik, a da možda ne radiš za Ibrahima ibn Halifu govnara koji je moju obitelj zbacio sa prijestolja, jer sad ti je šansa za iskupljenje i mijenjanje saveznika...

-Ma neznam ja za nikakvog Ibrahima ja sam student književnosti i dolazim iz provincije sa juga Francuske, a i nemam nikakve političke veze sa tvojim suparnicima niti sa tvojom obitelji!-Nervozno će mu Rousso opravdavajući se čovjeku u kojem je buktala divlja vatra te se vidjelo kako bi svakoga trena mogao slomiti mršavog mladića poput grančice.

-Moje zemlje više nema, ja sam svoj rodni kraj izgubio u krvavom ratu gdje je moja obitelj i narod najviše nastradali. Ibrahim ibn Halif je zlo od čovjeka koji je okrenuo leđa mojem ocu pokrenuvši građanski rat u mojoj zemlji uništavajući naše hramove, džamije i domove, a sada kada je postao tiranin želi me zbrisati sa lica zemlje i sve one koji se nalaze u pokretu otpora. Usran je taj život stranca u tuđoj zemlji!

Stranac naredi Ahmedu i Alašu da puste na slobodu mladića, a tada izvadi iz svojega kaputa dvjesto trideset zlatnika koji su imali oslikanog arapskog sultana i sokola ispod kojega je pisalo: „Bogat je tko nije dužan, a mlad tko je zdrav.“

-Evo-Rousso ispruži ruku, a stranac mu dadne vreću sa zlatnicima-žao mi je ako sam te prepao, vidim ti u očima da imaš dobro srce i pravednu dušu, a Allah takve najviše nagrađuje u džennetu i nek ti on bude svijetlo na tvome putu i ne zaboravi da vjeruješ i boriš se za svoj cilj. Ja sam izgubio vjeru i borbu prije mnogo godina i kajem se što sam postao slabić, do idućeg susreta sadiče!

Rousso se zagleda u sjaj zlatnika što dolaziše sa dalkeog Istoka. Oči mu se napuniše srećom i veseljem. Ulica je bila prazna i ne vidje se nijedna živa duša, tek pokoja mačka bi se izležavala na balkonu promatrajući lutalicu kako šepajući prolazi pokraj njene zgrade.


IX.
Nakon burnog dana i neispavane noći, Roussou se vratio pisanju i objavljivanju svojih pjesama. Vratio se svojim starim navikama odlaska kod „Debelog Tonija“ gdje je trošio arapske zlatnike na alkohol i kockanje. Jednoga dana, dok je kiša već danima bacala parižane u očaj i tjeskobu pred vratima Jeanovog stana pojavila se žuta kuverta sa njegovim imenom i prezimenom. Nikada još nije dobio nijedno pismo, a inače je on uvijek bio taj koji je slao ljubavna pisma u kuvertama ostavljajući i ružine latice kao miomiris kada djevojke otvore pismo. Uglavnom je pisao o tome kako raskida sa njima, jer se nije znao nositi sa prekidom oči u oči, pa je izmislio „raskid na daljinu“ što se mnogim njegovim kolegama i kolegicama na fakultetu nije sviđalo. U kuverti su se nalazili novci i papir na kojemu je pisalo:

Gospodine Rousso,
odabrani ste kao jedan od jedanaest igrača koji će od idućeg tjedna sudjelovati na povijesnom međunarodnom turniru koji će se održati u Antwerpu. Vlak sa kolodvora kreće u sedam sati, ponesite svoju opremu i novac koji sam vam poslao. Vidimo se na Bulevaru!
Srdačan pozdrav, Pierre Lermont

Jean se nakon čitanja bacio u svoj neudobni stari naslonjač, dok je uzimao Ep o Aleksandru, ili osvajaču svijeta knjigu koju je ukrao iz bombajske knjižnice, dok je boravio u Indiji. Ep je bio napisan na hindu jeziku, ali to mladog lingvističara nije smetalo jer je dugi niz godina proučavao indijsku kulturu i njenu književnu povijest, a usput je naučio i čitati vede. Cijeli tjedan je proveo na naslonjaču čitajući epove Mahabharath i Ramajana kroz koje je pokušavao doći do duhovnog pročišćenja. Na stolu prepunom opušaka i poderanih novinskih članaka stajala je prazna boca najskupljeg viskija kojeg si je Rousso mogao priuštiti. Kupio ju je kod starog Josepha Tuillamea koji je bio vlasnik trgovine alkoholnim pićima „Bakho“. Sav svoj novac kojeg je dobio od arapina potrošio je na pića, kockanje i dim jeftinih cigareta, a sve to samo zato jer se nije mogao odreći svojega boemskog života koji mu se već uvukao pod kožu. U jednom trenutku, dok je trošio taj novac osjećao se poput gospode koja su sjedila u svojim separeima pijuckajući koktele i brbljajući o financijama i stanju na računu. Jean Rousso je opijanjem zaboravljao na svoj siromašni život i kako ga od prosjačkog štapa podalje drže tri stvari: pisanje, šutiranje lopte i studiranje. Još kao dijete, dok je živio na selu isticao se svojom inteligencijom i snalažljivošću, a bio je najmlađi od braće. Zato su ga roditelji poslali na školovanje u Pariz. Razmišljao je o ostanku u Parizu nakon što završi studij, ali s vremena na vrijeme grad ga je počeo gušiti i osjećao se kako se grad smanjuje i to je u njemu izazivalo neugodu i strah. Želio je skupiti novac i otići u Ameriku gdje bi svojim pričama postigao svjetsku slavu i titulu Nobelovca. Do zalaska sunca njegove su oči bile sve teže i teže, dok je tonuo u dubok san, a knjiga koju je držao u ruci Hesseova Sidartha skliznula mu je iz znojnih ruku na prašnjavi perzijski tepih.


X.
Sjedio je na srušenom hrastu koji se protezao duž cijele prašume. Ispred njega se nalazilo veliko jezero žarko crvene boje, a stabla koja ga okruživaše bila su visoka i bogata zelenilom. Mir i tišina vladaše šumom, a pjev lastavica  i slavuja činile su mladićevu dušu spokojnom, dok se izležavao na udobnoj mahovini koja je rasla po hrastovom stablu. Mirisi tulipana i šafrana vratili su ga u djetinjstvo kada je sa prijateljima trčao kroz nepregledne poljane udišući svježi provincijski zrak. Kraj njega se pojavio sijedi starac sa turbanom na glavi, dok je na sebi nosio narančastu haljinu i drvenu bisernu ogrlicu oko vrata. Držao je štap u desnoj ruci kojom je prodrmao uspavanog mladića obrativši mu se promuklim glasom:

-Ovakva ljepota oko tebe, a ti spavaš, eh vi mladež samo da vam je sanjariti, a od toga ti nema ništa osim praznog obećanja.

Jean protrlja oči i okrene se prema starcu koji se smješkao i fićukao neku pjesmaricu.

-Hamide-uzbuđeno će mu Rousso pa ga zagrli čvrsto kao što je nekada grlio djeda Phillipa kojeg je zadnji puta tako zagrlio prije nego je otišao na planinarenje u Nepal gdje je i poginuo, a to ga je jako pogodilo, jer je djeda smatrao najboljim prijateljem koji ga je uvijek poučavao moralnim vrijednostima u životu koje je zaboravio nakon dolaska u grad-tako mi je drago što te vidim, a kakvo je ovo mjesto reci mi jesam li mrtav, jel ovo raj, ili sam u snu?

Starac se i dalje smijao gledajući kako Rousso zbunjeno i uplašeno gleda oko sebe i štipa kožu po licu ne bi li se probudio iz sna, a na oči mu izbiše suze od pretjeranog smijanja.

-Vidiš ovo mjesto je granica između jave i sna. Samo realistični sanjari i dobre duše poput tebe mogu pronaći ovaj raj i ne nisi umro, umrla je tvoja svijest u kojoj tvoje tijelo sada leži na naslonjaču u kišnom Parizu, dok je tvoj duh na mjestu kojega mi budisti nazivamo „Sapanon ke bhoomi“ ili Zemlja snova. U ovome trenutku tvoj um je odvojen od tijela alkoholičara i krenuo je na put ka pročišćenju.

Jean je pažljivo slušao svaku riječ koja je proizlazila iz starčevih usana, ali još uvijek nije mogao vjerovati da razgovara sa dušom pokojnog prijatelja.

-Ovo mjesto, Hamide ovo je šuma gdje je Aleksandar Veliki izgubio svojega vjernog Bukefala.

-U Agyaatu vjerujemo kako je nakon njegove smrti kroz cijeli kraj potekla rijeka krvave boje zbog koje sus uništeni mnogi usjevi, a voda postade otrovna za piće. Tu je Aleksandrov konj usnuo vječni san, a njegovo se tijelo nalazi u dubinama tog jezera, a mnogi vjeruju kako su helenska božanstva kaznila moj narod zbog smrti njihovog junaka.

-Da li onda ovo jezero treba značiti moju propast i hoću li postati tragični junak, ili ću se uspeti poput Herakla na Olimp?

-O tome ovisiš samo ti, a ti si sijač svoje sreće kao što sam ti rekao one večeri, ako postaneš siromah, tada će tvoja skromnost biti prepoznata među višim silama i tada ćeš dobiti oprost koji tražiš.

Rousso je prihvatio Hamidov savjet, a onda se zaputio prema jezeru koje se sjajilo pod sunčevim zrakama koje dopiraše sa visina. Skočivši u crveno jezero mladić se našao među ogledalima koji plutaše oko njega. U njima se pokazivaše doagađaji iz njegova ranog života, prvi koraci, prve ljubavi i prvi dodiri sa pjesništvom koje je naslijedio od majke. Izronivši iz jezera našao se na obali Seine, nedaleko od grada pokraj stare ribarske kolibe.

XI.
Sljedećeg tjedna oko pola sedam ujutro Jean se spremao za polazak u Antwerp. Prije toga je popio crnu kavu koju je dobio na poklon od stare susjede Camille kojoj nekada pomaže oko odlaska u tržnicu i čišćenju stana. Razmišljao je o crvenom jezeru i razgovoru sa Hamidom vjerujući kako se još uvijek stigne promijeniti, ako nimfi izjavi svoje osjećaje. Izlazeći iz stana stao je kraj cvjećarnice, umjesto na piće kod „Debelog Tonija“ kupivši buket ruža. Oko petnaest do sedam već je sjedio na klupi željezničkog kolodvora Bulevar čekajući suigrače i trenera. Gusta magla nadvila se oko kolodvora, dok se u zraku osjetio miris poznatog parfema koji je duboko ostao urezan u Jeanovo sjećanje. Djevojka se pojavila niotkuda sjedeći pokraj njega dirajući mu lice nježnim dlanovima. Na sebi je imala bijelu togu i zlatne naušnice, dok joj kovrčava kosa bijaše svezana u rep. Njene oči toga su jutra bile tamno plave. U pogledu se osjetila tuga, dok joj suza nije potekla niz lijevi obraz. Jean je obrisao suzu sa njenog obraza milujući joj lice, pa joj reče:

-Mrzim što te volim, ali nemogu da te zavolim dovoljno da te zaboravim, pa ću morati mrziti što te volim i što odlaziš iz mojih misli.

Djevojka mu odgovori:

-Vrijeme je, Afrodita me zove, sestre me traže, a fauni me dozivaju...moram se vratiti svijetu kojega vi smrtnici nazivate mitologijom...-tu ju Jean zaustavi i stavi svoj prst na njene crvene usne koje popucaše od hladnog vjetra pa joj reče:

-Ne to nije mitologija, za mene to je bila bajka, a ti si bila moja neosvojiva dama koju sada moram pustiti iako te ne želim zaboraviti i molim te nemoj ni ti mene zaboraviti.

-Mi nimfe ne zaboravlajmo duše u koje se zaljubimo, jer jedan dio naše besmrtne duše ostaje u mislima naših voljenih, ali problem je što smrtnici zaborave na nas.

-Kako bih mogao zaboraviti takvo savršenstvo, pa zbog tebe sam citirao Romea, mislim da je to dovoljan dokaz da je tvoja prisutnost pomogla mojoj izgubljenoj duši da pronađe pravi put.

U trenutku vlakovođinog zvižduka vlak se zaustavio pred peronom broj 8 gdje je sjedio Jean i mistična djevojka. Prije nego je krenuo prema vagonu okrenuo se prema djevojci čvrsto ju uhvatio za ruke i poljubio u usne. Taj je poljubac trajao duže od vječnosti, a magla je počela nestajati, a s njom i djevojka prije nego je nestala iz svijeta smrtnika nasmiješila mu se i poslala pogled kojeg je mladi umjetnik zauvijek ureazo u svoje sjećanje. Ulazeći u vagon odluči sjesti kraj prozora, jer je mrzio sjediti pred ulaznim vratima kroz koja je stalno netko ulazio i izlazio. Gledajući kroz zamagljeni prozor gledao je u buket ruža koji leži na klupi i vene. Vlak se polako pripremao za pokret. Jean Stephane Rousso se ušuškao u kut sjedala sklopivši oči i uživajući u vožnji koja ga je vodila u nepoznate krajeve.

2 komentara :

Hvala na vašem komentaru. Isti će biti objavljen nakon pregleda moderatora.