srijeda, 27. svibnja 2020.

Božica Jelušić | Sve čega se ne sjećam





Sve čega se ne sjećam, živi na nekoj adresi.
Mravi su smrvili stablo u nejestivo brašno.
Postoje ljudi i mjesta što nedostaju strašno,
Al' zaborav ne bira, jednostavno se desi.

Krive su podzemne vode, u vjetru ima krivice.
Podneblja različita, teške i nesklone klime.
Pa zaboraviš svojoj ljubavi tajnoj i ime,
Kao da niste nektar iz iste srkali žlice.

Poljubac iza uha, koža satenski meka,
Taj smijeh, kao da zvone srebrni zvončići sitni.
U zaumlje otplove detalji dragi i bitni,
Običnost mrzovoljna u tamnom zrcalu čeka.

Sve čega se ne sjećam nikome ništa ne znači.
Ni ti mi vratiti nećeš što čuvaš ljubomorno.
Otići džepova praznih meni ne bijaše sporno;
Al' zašto se još nadam da to ću negdje pronaći?


Nema komentara :

Objavi komentar

Hvala na vašem komentaru. Isti će biti objavljen nakon pregleda moderatora.