petak, 29. svibnja 2020.

Nada Vukašinović | Kutija za vrijeme



Kad me više ne bude, ostat će moja
kutija za vrijeme,
moje tajno mjesto,
moja vremenska kapsula,
u košuljici od snova,
s hladnom zvijezdom,
pribodenom na srce.

Prigrlila sam noći,
i od snova stvarala vrijeme,
s dlanovima okrenutima nebu,
prstima miješala svjetlo i mrak,
ljepila napukline tišinom,
s grafitnim olovkama,
vježbala sporost i tražila svoj glas,
u razbacanim riječima,
u riječima čije ne znam značenje.

Moja vremenska kapsula
čuva crni kišobran u kutu,
i otvoreni suncobran,
prazne vješalice,
i neiskorištene ulaznice,
odbačene novine,
romane na policama
i nezapisane priče.

Moje tajno mjesto
je na klupi pored rijeke,
u šašu i vrbicima,
u ledenim santama i glasovima s Dunava,
u zelenom čamcu,
na sporednim kolosijecima,
u noćnim vlakovima.

Moja kutija za vrijeme
još čuva mornarsku haljinu,
kragne od bijele čipke,
i pregaču od markizeta,
glavice plavoga maka,
miris karamele i cimeta,
ljepljive prste od crnog duda
i bijeloga zeca s crvenim očima.

Nema komentara :

Objavi komentar

Hvala na vašem komentaru. Isti će biti objavljen nakon pregleda moderatora.