petak, 29. svibnja 2020.

Božica Jelušić | O mukama i veselju knjigoždera


Dakle, završila sam šest kartica teksta o knjizi dragoga Davora G., i sada idem na kavu, s nekom veselom lakoćom, jer će još jedna dobra, umjetnički dotjerana knjiga, ugledati svjetlo dana. U međuvremenu, čitam onih šezdesetak, za našu najveću književnu nagradu, i sada doista mogu reći da imam uvid kako se pjeva na hrvatskoj sceni, kakve se misli distribuiraju i čijim se poetikama ljudi od pera priklanjaju. Naravno, ako nisu izgradili svoju osobnu, što je često cjeloživotni posao.

Nije lako, da lakonski zaključim, baviti se književnošću. To je ona vrsta budnosti, koja gotovo sve drugo isključuje. I izglačanu odjeću i natenane skuhana jela, i prozračenu posteljinu, plaćene račune, odrađene posjete, uredne terapije za male i velike bolesti, sitna čeprkanja po skrivenim kutovima zavičaja i vlastitog vrta...Gotovo sve to pada u "drugi plan", sve je zabašureno, obrastaju te kosa i nokti, savija ti se kičma, starost te hoće pod svoje, prijatelji misle da ih zanemaruješ, majka ti se čudi koga je to rodila, dok tvoje drveće biva razočarano rastresenim i jurećim pohodima kroz bujajući park, dok ti poput ribe na suhom otvaraš usta i ponavljaš svoju istrošenu mantru: "Oprostite... pišem, čitam. Radim. Nemam vremena".

Tuga i jad je što to nastavljaš raditi i u snu. Čitaš na arapskom, pišeš na rumunjskom, mučiš se s rimama, kasniš na vlakove, ne možeš naći ključeve stanova (gdje su pohranjene knjige), plačeš na kolodvoru, natežeš ogromne kofere, puca ti mjehur, jedeš staro pecivo u hodu, ispričavaš se nekome zbog rokova i budiš se u znoju, proklinjući muke knjigoždera, zobljiknjige i knjiškoga moljca, koji nikada nije slobodan od svoje pasije i nikada zadovoljan onim što mu daje na olupanu pladnju književnih darova. Ne znam, vjerujem da ima sretnih ljudi, koji tvrde da "pišu za svoju dušu", ništa ne očekuju, zadovoljni su svojim radovima, ne misle o objavljivanju, slavi, odjeku, rezultatu, doprinosu duhovnom životu. Nikako ne znam, nisam ih do sada srela.

No, ako postoje, oni sve ovo gore rade, sanjaju mirno, ne trza im se noga, luče hormone sreće, i imaju svoje privatno Sunce, oko kojega se vrti njihov svijet, zajedno sa stihovima koje su mu posvetili. Velim, bilo bi dobro da me stvarnost opovrgne i iznenadi.. A možda sam pala pod utjecaj neke loše metafore, doplutale iz ove knjiške hrpetine, tko će znati. Tako je to, rekla bih, u kodnom zapisu knjigoždera: Nikad ne znaš iz kojega si svijeta upravo istupio, i u kakvu si golemu, iluzionističku, opsjenarsku pustoš upravo stupio, na svoju odgovornost.

Nema komentara :

Objavi komentar

Hvala na vašem komentaru. Isti će biti objavljen nakon pregleda moderatora.