petak, 29. svibnja 2020.

Ivana Gudelj | Trenutak kad su me zagrlili zidovi


Bio jednom jedan stan.
Lijep. U njemu je bilo puno svjetla.
Prostirao se od sjevera prema jugu.
Na trećem katu.
U novoj zgradi stvorenoj usred zelenila.
S balkona su se vidjeli ostaci starih ljuljački i klackalica.
Vrtuljka više nije bilo.
Nije potreban,  u kvartu nema male djece.
Ovdje stanuju oni koji puno rade.
Ovdje stanuju ljudi bez imena.
Voze se skupim automobilima i lijepo su odjeveni.
Muškarci i žene gotovo jednako mirišu; moćno i na kilometre.
Promatrala sam ih sa svoga prozora.
Voljela sam gledati kako ulaze u automobile i jure u bolju budućnost, jure na mjesta na kojima su važni.
Promatrala sam ih i kad se vraćaju.
Šminka i dalje jednako drži, miris je i dalje jak,
košulje, sakrivene ispod sakoa, šute o svemu što se toga dana dogodilo.
Ja nisam radila. Tražila sam posao i nisam ga mogla naći.
Skrivao se od mene iza velikih nesporazuma,
iza ljudi koji su se slučajno našli na položajima pa ne znaju kako se treba ponašati i što treba raditi.
Osjećala sam se loše.
U stanu sam bila poput uljeza.
On me, jedno vrijeme, podnosio onako kako se podnosi bolest koja još nije smrtonosna.
Pazila sam na stan kao na dijete koje ti netko ostavi na čuvanje.
Bilo je jednostavno,
mada ništa nije bilo stvarno, jer se previše pazilo.
Vrijeme je prolazilo.
Moje prisustvo je ostavljalo tragove koje stan nije mogao podnijeti.
Bilo je previše svjetla koje je otkrivalo sve ono što sam htjela sakriti.
Uzalud sam navlačila zavjese, ali stan se pobunio.
Zidovi su krenuli na mene, napadali su sa svih strana.
Gdje god bih krenula zaustavio bi me zid,
kao da ih je bilo sve više i više.
Zidovi hladni, opasni i s puno prijetnje.
Zidovi moćni, zastrašujući, tuđi.
Zidovi s tuđim licima, zidovi tamničari.
Nikad nisam bila manja, nikad slabija, nikad ranjivija, ali nikad odlučnija.
Nisam imala izbora, trebalo je prekopati zid.
Zasukala sam rukave i krenula.
Kopala sam i grebala i lupala i bušila i strugala; zidovi su bili previše tvrdi i neprobojni.
Kopala sam i grebala i lupala i bušila i strugala; izgubila sam nokte, kožu s ruku...
Kopala sam i grebala i lupala i bušila i strugala; zidovi su bili jači... 
Kopala sam i grebala i lupala i bušila i strugala; bila sam izmorena, ranjena, uništena i tupa s okusom prašine i žbuke u ustima.
Gubila sam.
I postalo mi je svejedno
i manje strašno.
A onda su se raspali. Sami od sebe.
Bili su previše snažni da bi opstali.
Sazreli su i eksplodirali.
Lomili su se kao da su od čokolade.
Padali su po meni. Štitila sam glavu, oči, usta...                                    
Padali su i padali.
Lomili se u komade.
A onda je nastao mir
i spokoj.
Komadi zidova bili su razbacani oko mene
i više nisu bili strašni.
A ja nisam imala više ništa.
Morala sam živjeti na livadi.
Bez zidova.
Pred svima.
Dugo.
I promatrala sam ljude kako žive.
Dugo.
Nisu me primjećivali.
Dugo.
A onda su me počeli primjećivati.
Željeli su saznati sve;
Pratili su svaki moj korak i
komentirali su svaku moju riječ.
Ponašali su se poput nevidljivih zidova.
Gušili me.
Postalo je teško.
Osjećala sam da neću moći dugo izdržati, pa sam uzela jedan komad zida, pa drugi, pa treći...
Slagala sam jedan na drugi na treći...
Prolaznici su ih rušili, psi zapišavali, a ja sam te polomljene komade neumorno slagala i slagala.
Jedan po jedan. Jedan po jedan. Jedan po jedan.
Slagala sam danima, noćima, mjesecima i godinama.
Nastali su neki novi zidovi.
Čvrsti.
Visoki.
Neuništivi.
Moji.
Moji zidovi.
Zagrlili su me sa svih strana
i ja sam se osjećala dobro.

Nema komentara :

Objavi komentar

Hvala na vašem komentaru. Isti će biti objavljen nakon pregleda moderatora.