Antonia Padovan Kralj | Oprosti dječače

Sinoć sam valjda prerano zaspala. Nisam bila opijena... Ali sjećam se da sam vozeći se u njegov stan pogledala s čuđenjem u svog nebeskog prijatelja. Mjesec je izgledao, čak i mom oku što ga ljubi, neobično ali naprosto – pun. Nije mogao biti, znala bih, pa pratim ga... No, sinoć sam u njegovom krevetu pod njegovim bdijenjem prerano zaspala. Nisam htjela. Nisam bila umorna. On se naljutio. Onako kako njemu baš i priliči; iz gluposti. Kao mali dječak kad se zainati. A ja sam cijeli život padala na dječake... Na tu posebnu sortu momaka i muškaraca što zadrže zauvijek onaj dječački sjaj u pogledu ili osmijehu da im daje nenadjebivo rijedak šarm, ali ujedno vjerujte i upozorava da ta ista osoba treba pažnje mnogo više od ostalih smrtnika. Takvi su uvijek duboko povrijeđeni nečim u prošlosti, ili nose neke vlastite rane otvorene bez samo priznanja da uopće postoje. Eto i odgovora zašto uvijek zavolim baš takve...

Antonia Padovan Kralj | Ona vs. opsjena straha

O čemu ona razmišlja, dok poluživo hladnog pogleda gleda u tebe a i ne gleda, dok joj pričaš o njoj posve plitkim temama – banalnostima materijalnog svijeta, moralnostima sjebanih sjeta, u kojima ona nikad nije prisutna... mada tu i tamo slegne ramenima kao u znak suosjećanja, i mada tu i tamo kimne glavom – tom galaksijom neistraženih dubina il' daljina – kao u znak da te sluša i da te sve razumjela. I jest. U to ne sumnjaj. Nije joj problem istodobno voditi zastupanje čitavog vijeća govornika i filozofa, u skrivenim odajama njenog prijeko mističnog uma, i uhvatiti svaki takt tvojih lajavo izgovorenih slogova, o nekoj temi njoj posve uskog gledišta, pa i s trećom nijansom svog posve mlako umiljatog pogleda bez granica, srcem odlutati u poetičnu tvorevinu nekih samo njoj znanih duhovnosti bez imena.

O čemu ona razmišlja, dok joj neistražen muk još nenajavljenih vjetrova mrsi kose od svilenih traka sunčevih proroka. A proriču joj oni niski ili plitki – sudbinu za leđima , sličniju onoj iz tragičnih priča njoj predavno odživljenih suza heroina, što su bez mača , poljupcima i inatom ženskog nevino-bludnog pokušaja isticanja u svijetu zmajeva, ostavile dovoljno gena i van ljudskih krvarenja i poroda... i samo odsjajem mjesečevog svako sedmog preporoda u svakoj sedamstotoj ženki sivo-srebrenog odjeka; u jeci njenog imena. Bulje u njene noge, k'o lanom da su prekrite za tajnom sačuvan znak, što nosi ispod svake žile njene smrti davno prosute.

Antonia Padovan Kralj | Nostalgije i uvijek novi klinci

...I još se djeca po splitskim kvartovima i baluna i 'vatala' igraju... Krivi su oni koji ne čuju, pa siju uzavreli sjaj te polu laži izvrnute u nostalgiju – da se vremena mijenjaju.

Antonia Padovan Kralj | Nema tužnije od zvijeri u kavezu

Zar se opet događa? Dosada ubrizgana u vene poput otrova. Nezadovoljstvo što raste enormnim napretkom, a zalijeva ga monotonija. Treba mi promjena. Ne jedna, već milijardu njih.

Ja nisam pobjegla sebi nikada... i uvijek me ona početna strast olako zavaravala da sam pronašla baš to što sam tražila. Ali početne strasti s vremenom postaju rutina što gubi svoj sjaj, a oni uzdasi uzbuđenja budu zamijenjeni teškim izdasima što mi daju znak da sam opet u krletci zapela ; sličan dizajn, različito postavljene šipke unutar nje po kojima bih skakutala, ali posve isti teret u grudima. Zamka. Ja sam zatvorena, a opet prekasno na to reagiram, te mi je plan bijega sve češće jedino o čemu razmišljam u svojim dosadnim samoćama. Da, ja sam baš poput ptice predivnog pjeva i zadivljujućih boja perja, koju olako uzimaju gospodari krletki da bih samo njima pjevala; da bih samo za njih sjajila. U početku mi daju najveću krletku, da ni ne primijetim koliko sam zarobljena, pa i ja sama budem oduševljena svime što mi nudi novi gospodar... 'On mi se divi. On me poštuje. Njemu sam najsjajnija i najljepša.' – naivno uvjerena tješila bih svoje drugove koji bi navratili ponekad na prozore mog novog zatvora u želji da me izbave što prije od još jednog kaveza bez lakog izlaza.

Antonia Padovan Kralj | Anđeli sve kasnije počinju da govore

Za njihove smo plačeve bdili bez pobune, noćima nesažaljivih monotonija zaborava. Otkupili su mamurluci pijanih mornara nekog pradavnog doba svaki naš doticaj s pripitim bucanjima mora sjećanja, što nije svjesno ni mistične magije svoga plavetnila, a kamoli strane svijeta s koje dolazi zamantana nevera.

Tihi jaz. Boli su ostale u neispričanim bajkama za laku noć malenih uzglavlja, što ostadoše da se tješe međusobno jače nego bi li ih sačuvala obećana ruka kraljeva.

Zlato je rasprodano kao jamstvo za pakao nekih lica bez naličja, nekih glava s imenom prolaznosti umjesto pečata za siguran kraj. I što reći naivnim vilama kad u nedostatku posječenih drveća ljudska zavist krene unatrag... Rukom višeg suda minutu po sat, i sat po godinu, brisat će se mirno sva nakupljena mast i slojevi sivila nad prozirnošću svježine udaha zelenih prostranstava. Ne boji se nebo za vile i njihova naivna spašavanja bez svjesnosti o raspadanju civilizacijskog doba.

Antonia Padovan Kralj | Sama samoj

Ostavi sad kajanja,
predaleko je otišla sudbina
da bi ih više pronašla...
I suze su zaboravile
kakvog su okusa
u tvojim ustima...

Antonia Padovan Kralj | Reći ću ti „rekla sam ti“

Sad pišem jer me liječi,
A ne iz nužde i to skrivećki.
Sad moja kuća smrdi
Po dimovima noću
I moja se majka umjesto tvoje
Budi kašljući.
Sad sve mogu bez tebe,
I puno više od tog.

Antonia Padovan Kralj | Nju nebo čuva

Sjećaš li se, jeseni,
Njenih ljubavnih pisama?
Ili se ne sjećaš niti tko je Ona?
Ne brini. No ni ne umišljaj si.
Ni ona se tebe ne sjeća... ponekad.

Antonia Padovan Kralj | (Ne)obična smrt tišine

(u ime ljubavne prolaznosti)

Svirala je obična ljubavna pjesma.
Mada, ako je ljubav...
Tu nema mjesta za ''obična''.
Mada, kad nakon rastanka
Ostane samo 'ako'...
Onda ljubav preživi u pjesmama.
Ali živjeti na aparatima
I nije bio baš ničij' san,
Pa tako ni njihovim snovima.
Toliko će ju očeličit tišina
Da će vrištati od bijesa i tuge
Što je ikada zašutio.
Svirat će obična ljubavna pjesma...
A poslije nje sve su suviše obične.

Antonia Padovan Kralj | Blizu razuma

Ja bih još jedan polet,
makar niskomoralnog vjetra za leđima,
šibnutim zrakom krepka doza uzdaha,
sitna ozljeda, lako preboljena,
u letu, bez padanja.
Ja bih potražila još riječi
makar vulgarnosti na rubu osjećaja,
kao da i u tome ima doza otrova
za ovisnost laka, dovoljna potreba.
Ja samo dajem veliku zabranu
za ulazak svih strahova
u ovo skršeno okrilje
nečeg... blizu razuma.