Luka Rovčanić | Žarulja

Kad god se mučim tražeći riječi,
određeni ritam, povezanost između
neba i zemlje, razloge zbog kojih
ptice baš tim smjerovima lete, neku
mrlju u daljini za koju nisam siguran
je li mi se učinila ili nije, pogledam
malo iznad lijevo, u svoju žarulju
i upalim ju.Bilo da je ona spiralna
ili zvonasta iz njezine žarne niti
sve najednom prozbori. Od riječi koje
moraju ostati netaknute do svrhe koja
mi zasljepljuje misli. Poput savršenog
cvrkuta sa toplom, žutom bojom glasa.

Luka Rovčanić | Veza

Dok gledam kako netko vozi bicikl,
uvijek pomislim na nešto mistično.
Možda zbog toga jer mi je neobično
vidjeti kako gornji dio tijela miruje
dok donji dio tijela radi i kako se
između te suprotnosti stvara sklad,
odmjereno okretanje prostorom.
Ruke usmjeravaju kretnju prema nečemu,
dok noge određuju brzinu te kretnje
prema nečemu. Opčinjavajuća veza između
asimetrije. Pitam se, čije ruke usmjeravaju
moje misli dok ih neprekidno okrećem?

Luka Rovčanić | Utočište

Svaki put kada promatram grmlje, pomislim na njega
kao na svoje utočište. Bilo bi to utočište koje
ne bi imalo zid, vrata, prozore i krov, nego srazmjernu
propusnost svjetla i hlada. Pomislim na to kako bih
u njemu mogao pronaći ono što sam oduvijek htio kao
dijete, a to je zvuk šuškanja koji bi uvijek bio
istovremeno privlačan i odbojan. Pomislim i na to
kako bih se možda napokon sporazumio sa vrapcima
koji bi mi došaptavali sve što bi načuli od vjetra,
a tek pupoljci? Samo oni bi znali u što točno gledam,
dok škiljim kroz njih.

Luka Rovčanić | Ribolov

O, taj moj dobro izvježbani zamah pogleda
kroz prozor u park. Poput vještog ribara
koji zabacuje najlon u more. Još ako na
svoje oči kao udice stavim malo teže olovo
da mi pogled padne na dno, glatku površinu,
negdje među trave,možda ulovim zamišljenost
leptira ili bubamare,nešto sitno iz sna prirode.
Svašta proleti, prođe pored mamca, moje žudnje,
katkad mi ga neprimjetno odnesu, pa mi sve bude
kao u magli.Tada povlačim pogled k sebi, te tražim
novo mjesto na koje bih mogao zabaciti.
Možda sa malo manje olova, moje glave.

Luka Rovčanić | Početak proljeća

Djeca će uvijek zaželjeti ljuljanje,
vrtnju, klackanje, sve što bi odraslima
moglo stvoriti mučninu.Možda su njihove
glave poput kuća kojima su prozori sa svih
strana otvoreni za protok prirode, a nekada
njihove glave nalikuju na ptičje, jer s njima
kao i sa pticama ne znaš kuda će krenuti.
Kretnja njihovih ruku i nogu je kao da žele
u isto vrijeme sebe dohvatiti i sustići.
Takva je muzika tek probuđenog proljeća.

Luka Rovčanić | U vožnji

Vozim se u tramvaju i gledam kroz prozor.
Pomislim zašto mi promatranje u brzini stvara ugodu?
Možda zbog toga što se mogu brzo prebacivati
sa jedne slike na drugu sliku, sa jednog prostora
na drugi prostor, letimično biti čas tamo,
čas tamo, sudionik svemu. Pomiješati zemlju i nebo
kako bi se stvarno pretvorilo u nestvarno.
Odvojiti krovove kuća za propusnost njihovih snova.
Podići ulice vertikalno i diviti se tim savršenim tijelima.
Možda zbog toga što su mi misli pronašle željenu brzinu
i u nekoliko stanica, sekundi, omogućile mi bijeg od sebe.

Luka Rovčanić | Po mjeri

Prolazim pored stabla na koje sam se penjao
u djetinjstvu. Za to stablo smo govorili da je
po mjeri, niti previsoko, niti prenisko, odlično
za organizirati natjecanje u penjanju. I sada,
dok ga promatram, ono je ostalo isto. Smanjilo me
i u meni probudilo želju za popeti se i spustiti
u nekoliko sekundi, vratiti se u točku odakle sam krenuo.
Probudilo je u meni i potrebu za onim istim ponosom
kao da sam upoznao i iskusio cijeli svijet.
Čudno je to kako neke stvari ostanu u očima onakvima
kakve su bile, dok recimo zid koji se nalazi nedaleko
od tog stabla, nije kao što je bio nekoć. Možda s njim
nisam stvorio intimniji odnos.

Luka Rovčanić | Otvor

Kroz potkrovlje kuće izlazi
konop koji je svezan za stablo.
Izgleda kao da je kuća iz svoje glave
izrodila to stablo, sačinila drugu sebe,
u želji da bude razgranata, bez povremenog
zatvaranja i otvaranja, uvijek otvorena za
primanje raznolikih boja. Kao da je stvorila
konop kako bi se mogla prešetavati između
sebe i sebe, biti katkad kuća,katkad stablo.
Gospodar u izmjenjivanju vlastitih oblika.
Bože, što li sve može proizaći iz tako
malog otvora glave.

Luka Rovčanić | Otpuštanje

Ženi je u hodu ispala jabuka, bez da se osvrnula.
Govorim sebi,kakvo je to stablo sa divnim dugim
nogama i rukama što tako bezbrižno otpušta svoj ukras.
Kažu da jabuka ne pada daleko od stabla,ali njezino
tijelo već je daleko i sada kada bolje gledam tu jabuku,
vidim tu ženu koja je zapravo otpustila sebe iz tijela.
Stoji tako odvojena kao savršeni broj,
riječ koja opisuje sve riječi.
Sjajna i okrugla.

Luka Rovčanić | Olovke

Na stolu olovke kao da mi govore,
ne pomiči nas,dugo nam je trebalo
da se namjestimo najbliže prozoru.
Ne okreći se na stolcu koji škripi,
dopusti nam da slušamo zvukove
iz parka i ne zaklanjaj nam svjetlost
koja pada na naše drvene površine.
Možda u našu grafitnu krv unesemo
riječi koje od jutra tražiš,pa ćeš
ih nam kako obično znaš,na svoj,
nepredvidljiv način,oteti.