nedjelja, 25. ožujka 2018.

Tomislav Domović | Prstenovanje




Ja te ne mogu oženiti,
ja te mogu prstenovati kako se golubovi letači prstenuju
A ni tada to neće biti plehnati suvenir, obilježje pripadnosti,
stvar podložna taljenju
Ja ne mogu u crkvu, tamo su me jednom uknjižili
Ja ne mogu k matičaru, tamo su službenici koji rade svoj posao,
a ljubav nije posao
Ja ne mogu na drugu vjeru preći, ova jedna dovoljno komplicira život
Ja bih volio da sam bez vjere,
bez naputka kako steći milost i u nebesima se uistinu roditi
Onako, bestežinski, bez tijela, bez napora, bez govora

Ja već sam te prstenovao
u noći kad odvojeni krakovi hobotnice smo bili
Naši razdvojeni udovi, batrganje prerezanog vjetra
i sluh ispunjen propjevalim krijesnicama
Sve to, pomirilo se u pjesmi
onoj koja je putovala kao upaljeno grlo, izust mojih drhtavih nausta
Pjesmi prevedenoj preko trošnih mostova,
ostakljenoj u neograđenom dvorištu tvojih očiju
Ja sam te prestenovao
u pjesničkom obredu, u nepromišljenom činu,
svetkovini propadanja u uspomene
Ja sam te uzeo ne pitajući bi li ti mene uzela
Ne pitajući puk ima li tko štogod protiv
Ne razmišljajući hoću li se zamjeriti osvitu, zemlji i podbuhlim rijekama
Ja sam te prstenovao kao Saturnov prsten
Oko tebe sam, s tobom kružim, nebesko tijelo s gudačima u pomicanju
Kamo god da odeš glazbu ćeš slušati, moj tihi prah

Nema komentara :

Objavi komentar