Davor Stipan | Fiat voluntas tua

Nisam uspio Gospodine. Nisam ju uspio privesti k Tebi. Ostao si prazan papir u njenoj duši. Ili ja u svojoj oholosti dopuštam sebi da oštricom Tvoje riječi krčim nepreglednu makiju pred njom. No zar me nisi namijenio za to? Znam, moram biti ponizniji i strpljiviji. Moram se snažnije uzdati u Tebe. Đavao je silan protivnik i ja ga ne mogu nadvladati. Ne mogu njegovu srditost i bezumno vrištanje utihnuti u njoj. Zašto mi nisi ulio više mudrosti i mekanije riječi u trenutcima potrebe? Zašto me nisi naučio kako ljubiti kao što Ti ljubiš? Ili možda jesi, možda cijelo vrijeme i u meni neshvatljivoj mjeri upravo Ti progovaraš kroz mene? Zli se opet preplašio Oče; opet je iskešen pred mene stao i obasuo me svojom ružnoćom. Ja nisam ustuknuo, nisam se predao, no nisam ga ni savladao. Strašno je obuzeo to predivno biće. Ponekad mi se činilo da joj kroz tetive struji. Netom joj okuje misli i ubije srce. I reci mi što ja tu mogu bez Tebe? Koja riječ bi trebala izaći iz mojih usta i ljubav iz cijelog mene pa da spali taj korov koji ju uništava. Isuviše je okupirao. Čak u tolikoj mjeri da u meni vidi zlo, u meni vidi zabludu i laž. No ja ju ne krivim. Jer to nije od nje. Ta mast gnusna koja ju ruši nije i ne može biti od njezine volje. Pucala je u prazno na dokovima usahlih godina za sobom i vrijeme je došlo. Ti ju spašavaš kao sve nas, no koprca se guja u njoj uporno i žilavo. Kakvu li samo prividnu sreću ona živi... kako samo tone najdublje kad misli da raste do neba. I da – raste, u antinebo, u maglovito predvorje crnoga kotla koji polako i sigurno ključa u njoj. No potakni ju, ne radi mene i mojih sebičnih želja, već radi nje i isključivo nje; da se raširi nad tom varkom otrovnom i da se Tvojih skuta dočepa dok ne bude prekasno.

Davor Stipan | Crni pas

Golemi zagasiti prostor vršio je posljednje pripreme pred prvi čin. Njegova grimizna opskurnost ostavljala je dojam nemjerljivosti, beskonačnosti. Iščekujući početak predstave, svi su svjedočili tjeskobnoj nelagodi koja je lebdjela nad njima i širila se poput zatomljenog vriska duboko ispod njih. Ili pred njima, za leđima, na potiljku; nepobitno ništa bilo je svugdje. Ovo je „njegova“ kulminacija.

Davor Stipan | Poruka za S.J.

Kako bi samo bilo prosto oduzet od tišine naslućivati te. A kako tek neprikladno započeti išta ne očekujući tjeskobu. Još uvijek nespreman, možda pronađem skriveni koridor u čijoj me jeci ipak poželiš čuti. Ako i ne bude tako, neka namjera ostane tihi spjev očaju.

S vremena na vrijeme uspijevam iz sebe iščupati dio tvojih nota. Tada, jedrim tek kratko. Sve snene ljubavi, no ništa manje duboke, nikada mi u potpunosti nisu dopuštale da te prigrlim kao višu istinu. Postojalo je nešto u tvojim potragama pred čime bih ustuknuo. Neka je to majka, nek' je domovina, nek' je posvemašnje i neotuđivo prisjećanje… ne znam. Ne znam ni kako si se usudio plamtjeti za isto, a tako tužno bio osakaćen prividima. Zar su te noćne beštije, te trule mješine podno barskih stolaca jače gonile ka suzama? Jesi li u caklinama njihovih uvenulih bića prizivao voljene? Nikada te neću smatrati prevarom, niti tvojim snovima uskraćivati smisao. Ta i nemam pravo na to. Ipak, ti prokleti duše moga ganuća, mogao si voljeti još i jače.

Davor Stipan | Molitva

Teško je biti velik u vlastitoj tami. Znati tragati za lokotima svijetla u strašnom trenu noćne tišine katkad i predstavlja izazov, no razoružati stoljetnu hrđu posve je drugi svijet. Dugo sam šetao kroz tmasto praskozorje, udisao žamore sjenki i predano poticao svoje rezove ka tuđinskim kotlinama. Gledao sam u sunca, u iskričava ni jednom. Njih sam redovito slutio, možda u mramornom hodu nepomične relikvije ili ljubomornom valu koji je sravnio otok…ne znam. Znao bih da znam. Znao bih da umijem znati. Ponekad mi pred očima bljesne okno kroz koje na tren provirim. Samo, previše je mračno kada sam i svjestan. Valjda je i svjesnost drhtava zamračena ulica. Ne mogu više ni očijukati, a nekoć sam bio uvjeren da me krase duge bajunete. Moćno su titrale preda mnom poput vilinskih mostova tako ništavnih za beživotne usklike. Htio bih moći, tek za poklon dobrima, fijuknuti kroz paučinaste arkade života i usnuti, ako treba, na strmijim obalama. A nastavit ću tek voleći Boga.

Davor Stipan | Nemoj nikada biti tuđa

Nemoj nikada biti tuđa
I kada ti kišna ljeta na izmaku
Licem prospu toplinu.
Nemoj nikada meni biti strana
I nemoj dokona osporiti mene
Koji te volim i kada svi odu
Kada svijet ti se čini dalek i truo
A sunca u močvarama gasnu.

Davor Stipan | Kraj

Ponekad mi dođe da zaniječem sebe
Da oskvrnem sve strpljive ideale
Nek' zvijeri proždru sve što me zebe
A trošni nažigač ugasi moje ferale

Ne mogu ti dati to što ti treba
Nemam tih opsjena koje oči ti cakle
Umiljata ženo, gromovita neba
Nad tobom tutnje, krabulje se makle

Davor Stipan | Sutra ću umrijeti u njoj

Sutra ću umrijeti u njoj
Kao što sam jučer umro
Zazivajući joj suze

Sutra ću usnuti u njenom srcu
I nikada se neću probuditi

Davor Stipan | Za M.

Mojom dušom se proteže aleja
Od usahlih, slomljenih orhideja
Nema ih tko ljubiti ni sanjati
Nestao je miris, izgubile su lati

Jednom je sjala, blistava i snena
U proljeća mirna, zdravih vena
Pričala je priče prolazniku svakom
O cvrkutu i medu, životu slatkom

Do neba je rasla k'o nestašna čežnja
Darivala se poput najljepšeg svežnja
Samo od ljepote je mogla disati
O istinama kao o bajkama pisati

Davor Stipan | Uvijek za M.

Gledam tvoje korake po cesti
To je tkanje od najljepših silueta
Čitam novine, slušam vijesti
Iza stakla... bal čudesnih soneta

Davor Stipan | Svjetionik

Gledao sam ga kako sanja sebe. U tim trenutcima nije bilo ničega što bi ga lišilo zabluda kojima se povremeno prepuštao. Nije bio nevoljen, štoviše, s velikim je ushitom upijao svakojake impulse i iskrene naklonosti okoline. Ipak, redovito bi sanjao sebe. Gomile nepatvorene slobode i edenskog zanosa krasile su njegove predodžbe.

Dugo je odolijevao šarolikoj paleti vanjskih smutnji te postao beskrajno imun na sve njihove manifestacije. Osjećao sam se izrazito ugodno promatrajući jednog viteza i štitonošu koji se smiješio sanjajući more.