Kolumne
|
Jelena Hrvoj |
Eleonora Ernoić Krnjak |
Martina Sviben |
Mirjana Mrkela |
Aleksandar Horvat |
četvrtak, 26. kolovoza 2021.
Učini(mo) pisanje ponovno velikim
petak, 5. ožujka 2021.
Učini(mo) pisanje ponovno velikim
Piše: Clara C
ponedjeljak, 25. siječnja 2021.
Učini(mo) pisanje ponovno velikim
Piše: Clara C
Globalno. Kolektivna uzurpiranost ljudskog iskustva i transformacija civilizacije nije nešto što ću istekom ove rečenice spominjati. Ovdje sam samo da pišem o tome što mi je 2020. značila kao čitatelju.
Kako i sama nisam iznimka mnogim ljudima kojima je ova 2020. bila teška, tako sam ove godine probila nepopularni osobni rekord čitanja. Naime, ovako sam tako „malo“ (moj um koji viče „sve je relativno“ ne može si pomoći a da ne stavi ove navodnike) čitala tek tamo 2013.
srijeda, 12. kolovoza 2020.
Učini(mo) pisanje ponovno velikim
nedjelja, 28. lipnja 2020.
Učini(mo) pisanje ponovno velikim
utorak, 25. veljače 2020.
Učini(mo) pisanje ponovno velikim
Ondje gdje sam stala kad sam zadnji put pisala bila je riječ o tome kako u fazi u kojoj jesam, zabrinjavajuće malo čitam.
Prije svega, ovdje sam objasnila da zapravo uopće ne čitam malo. Odabir riječi 'malo' odgovarao je mojim kriterijima ispravne količine čitanja i osobnim očekivanjima od sebe – što uslijed ambicija (uvijek željeti više i bolje) što zbog navika (koje kažu : ja čitam).
Ako ćemo pravično i brojčano, to sam nečitateljsko šestomjesečje uspjela navući 38 pročitanih knjiga (ali ako brojim self help i poneku zalutalu publicistiku, a razumije se, uvijek to iz nekog razloga radim), međutim, ja stvarno nisam čitala.
Bar ne kako treba. Pričala sam o toj općoj bezvoljnosti da se uzme književno djelo u ruke, koncentrira na nešto duže od internetskog članka, o nevolji da se umjetnost upija i kroz riječ.
Bio je to kako sam i predviđala u tom zadnjem tekstu, prirodni ciklus u mojem životu koji se jednako tako prirodno i rastvorio. Bješe to, dakle, samo faza. Nakon nekog vremena činilo mi se da sam ju dekodirala i da je ta literarna apatija trebala biti dijelom mog emocionalnog i konkretno ostvarenog životnog iskustva, kako to uvijek biva tim predvidljivim obrascima čovjekova rasta, samo da bih dublje i bolje spoznala tko želim biti kao čitatelj.
petak, 24. svibnja 2019.
Učini(mo) pisanje ponovno velikim
Negdje krajem studenog prošle godine stvorio se zametak razvodnjavanja moje čitalačke navike. U to sam vrijeme osjetila prvi zamor od slova i papira. Postajala sam umorna od same pomisli da je negdje u mojoj sobi knjiga koju trebam čitati, ona neka koja očekuje da sjedim i koncentrirano pratim narativ. Oslobađajući taj zamor van, pustila sam da prođu dani i dani bez da išta literarno pročitam.
To je pratilo zrno teško objašnjivog znatiželjnog uzbuđenja – fantomskog buntovništva. Hajde da i ja vidim kako je biti od onih koji ne čitaju jer im knjige uopće nisu važan faktor u životu. Kako je biti onaj čiju rutinu knjiga ni ne okrzne – ili zapravo, biti onaj koji ne njeguje posebnu posvećenost određenom hobiju kakav god da bio. Bilo je nešto ludo u otpuštaju daske i nečitanju. Nadasve pankersko. No sve je to bilo sekundarno, naime, meni se stvarno nije dalo.
nedjelja, 31. ožujka 2019.
Učini(mo) pisanje ponovno velikim
utorak, 5. veljače 2019.
Učini(mo) pisanje ponovno velikim
Čitateljski klubovi: zašto razgovaramo o knjigama i zašto se učlaniti
Piše: Clara C.
Nisam sigurna koliko dugu tradiciju čitateljski klubovi imaju u Hrvatskoj niti gdje su prvo pustili korijenje, ali to mi koliko god u pravu ili u krivu bila, zvuči kao nešto smo to pokupili od Amerikanaca. Prve asocijacije na čitateljske klubove imam iz američke i britanske mainstream fikcije. Kad ih spomenemo, dolazi mi asocijacija na žensko društvo koje se okuplja u stanu jedne prijateljice i uz vino razgovara o pročitanoj knjizi. I ima nešto zbilja lijepo u toj ideji dijeljenja čitateljskih dojmova.
srijeda, 23. siječnja 2019.
Učini(mo) pisanje ponovno velikim
Piše: Clara C.
Nešto o čemu rijetko pričamo, a da je neodvojivi dio čitateljskog iskustva svakako je osobna vizualizacija književnih likova i radnje. Ljudi često navode priliku da sam zamišljaš nove svjetove i odnose unutar njega ; eksterijera, interijera, likova, kao jednu od najvećih čari knjige. U umjetnosti kojoj je riječ jedini medij, imaginacija je nužnost za puninu njezina doživljaja. Tad shvaćaš da je svako čitanje jedinstveno i duboko intimno, jer koliko god autor davao sugestija, svatko si ih vizualno podčinjava sebi. Bilo bi zanimljivo kad bismo mogli vidjeti vizualna predočenja tuđe pročitane knjige i doći do zaključka da smo iako smo pročitali isti tekst, u sebe unijeli sasvim druge knjige. Tako ni ja ne mogu govoriti ništa izvan svojih navika i percepcije, ali odlučila sam podijeliti par posebitosti iz svog vizualnog književnog života.
petak, 4. siječnja 2019.
Učini(mo) pisanje ponovno velikim
Piše: Clara C.
U svojoj sada već davnoj trećoj kolumni naslovljenoj kao „Književni identitet“, pisala sam o spisateljsko- čitateljskim činjenicama o sebi. Pri kraju nje napisala sam da ću se vratiti toj formi jer činjenica o sebi na tu temu nikada nije dosta. Nekad se potrebno predstaviti bolje i rasvijetliti neke enigme o sebi. Kakav sam čitatelj, što čitam, što mislim o poeziji, a što o trinaestom kolovozu? Nakon toliko pisanja o MOJIM najdražim knjigama, o MOJIM mišljenjima, o MOJIM spoznajama, o MOJIM komentarima na sve što čini knjiški život, mislim da je napokon došlo vrijeme da malo ohladim i konačno pričam o sebi.
srijeda, 12. prosinca 2018.
Učini(mo) pisanje ponovno velikim
Imala sam fazu u kojoj sam voljela čitati knjige o pisanju. Rasprostirala se vremenski od početka 2016. do konca ljeta 2017., tek uz poneku iznimku koja seže u sadašnjost. Teoretiziranje, razglabanje o, seciranje pisanja. Ne zvuči li kao divna tema za istraživanje? Zanimalo me sve što mi netko ima za reći ; kako to napisati svoj prvi roman ili priču, što kažu iskusni pisci, kako izgleda život objelodanjenih i ostvarenih autora, kako se može pristupiti pisanju, kako o njemu razmišljaju drugi, kako strukturirati tekst… i naposljetku, ona mistična u čiju ostvarivost neki vjeruju a neki ne, kako naučiti pisati.
utorak, 20. studenoga 2018.
Učini(mo) pisanje ponovno velikim
Piše: Clara C.
Manjak osjećaja vlastite vrijednosti kad je riječ o pisanju toliko je čest kod ljudi. Prolazim kroz to i sama i vidjela sam mnoge bolje od mene kako se bore s time, koliko god to za njih meni groteskno i nezamislivo bilo. Kako je tema prilično široka i može joj se pristupiti s milijun frontova jer eto, osjećaj manje vrijednosti se svakako može manifestirati, ovaj mi je put na umu bilo nešto u što zbilja vjerujem, a što pobija one od nas koji misle da njihovo pisanje nije vrijedno objave jer nije dobro kao ono od drugih.
utorak, 23. listopada 2018.
Učini(mo) pisanje ponovno velikim
Piše: Clara C.
Kasno je, smrtno sam pospana, sutra se rano ustajem i bavim neknjiževnošću (svime onime što nije književnost). Znam, znam, nikoga ne zanimaju izgovori nekog kolumnista. Osim toga, trenutno sam zavaljena u krevet i dobro mi je. Sonji i Vedranu ovaj put neću moći poslati kolumnu u uobičajen zadnji tren, stoga ju pišem „ranije“. Zbog toga, ne mogu se posvetiti temi o kojoj sam prvotno htjela pisati – o osjećaju inferiornosti u pisanju. Prebacila sam se na lakše i veselije teme i potonju odlučila ostaviti za sljedeći put. Prolazim kroz svoje ove godine pročitane na knjige na Goodreadsu. Sviđa mi se to, imati neposrednu i vizualnu reprezentaciju onoga što si čitao. Prolazim kroz njihove naslove, gledam ih, prisjećam ih se. Divne sam stvari čitala u zadnje vrijeme. Ponekad, kao što volim, valja i podijeliti koju vlastitu misao o njima. Čitala sam dakle :
Samuel Gide, Ivan Baran
Netko će se sigurno uvrijediti pa ću izbjegavati reći da je Ivan Baran najbolji mladi književnik u Hrvatskoj. Upravo sam dovršila čitanje njegovog filozofsko-ljubavnog romana, i svidio mi se. Iako ja, ali to sam vjerojatno samo ja, ne vidim dovoljno elemenata za takvo žanrovsko opredjeljenje. Bilo ga je svakako zanimljivo čitati izvan njegova fantasy žanra te je očekivano, dobar i ovome. Ove poveznice koje ću nabaciti duboko su subjektivan doživljaj, ali osjećaj pri čitanju mi se svidio jer sam imala dojam da čitam neki klasik, a atmosferu sam si definirala najbliže onome da je poput čitanja neke knjige Oscara Wildea i Süskindovog Parfema. Jako mi se svidio kraj. Pomislila sam kako mi je ovo jedna od boljih, ako ne i najbolja odjavna špica u književnom djelu… pa, ne znam u koliko vremena.
Kaleidoskop, Ratko Martinović
Ratka smatram izvrsnim novinarom, voditeljem, publicistom i čovjekom. Ali, ne i piscem. To je moje generalno mišljenje. Ipak, ovaj roman uopće nije bio loš, štoviše, morala sam svoje mišljenje baciti u vodu jer se ovdje ipak iskazao zanimljivim i privlačnim izrazom. Premisa radnje je svježa i maštovita i baš u skladu s onime što biste očekivali od njega ako mu pratite rad. Netko je na poleđini knjige pametno opisao pripovijedanje kao staccato i drago mi je da jest, zato što je to nešto s čime se slažem, a to prvotno ne bih znala sama objasniti. Iz nekog me razloga podsjeća na knjigu „Junačke zgode Junker'sa i Vailianta“ koju sam čitala ljetos. Moguće je da ih automatski povezujem jer su izašle kod istog izdavača i relativno su srodna žanra, ali ima nešto u brzoj i živahnoj radnji što me podsjeća.
Božji grijesi, Maja Sačer
Bilo je to u veljači, i sad se osjećam se tako bezveze pri pomisli na to, ali ne sjećam se nijedne konkretne stvari iz ove knjige. To mi se događa s knjigama koje su mi bile dobre katkad, nerijetko, katkad. Ove zove na ponovno čitanje, ali moje me rupe u sjećanju neće odgovoriti od toga da ju ipak rado preporučim za čitanje.
Na plaži Chesil, Ian McEwan
Ian McEwan je moj najdraži pisac i ovo mi je uz Puzova Sicilijanca bilo najdraže ponovno čitanje ove godine. Prošle su godine i godine otkad sam ovaj roman uvrstila u svoju vječnu top listu najdražih. Kao što mi se to događa s romanima koje utisnem u svoje srce, pitala sam hoće li mi nakon mnogo godina ponovni uron u njega opravdati sjećanje koje nosim. I kao što se također događa, ponovno učitavanje uvijek opravda moju privrženost. Ian McEwan je jednostavno majstor i nema rasprave.
Ljubavnik Lady Chatterley, D. H. Lawrence
Preporuku ove knjige nosim kao nasljeđe određene osobe života i eto, pet godina nakon spomenute preporuke, pročitala sam knjigu. Zaljubljena sam u izraz, umješnost autora, atmosferu i temu ove priče.
U potrazi za Ivanom, Sanja Lovrenčić
Nije tajna ni to da sam zaljubljena u lik i djelo Ivane Brlić Mažuranić. Ona mi je žena majka kraljica književnica Hrvatica. Čarolija počne samo kad se pomisli na nju. Vidim bajke, vidim doseg ljudske kreacije, vidim književnu snagu. Kao da udišem obronke Kleka, zagrebačkih ulica, slavonskog sela, hrvatske mitologije… Ovu sam knjigu duže htjela čitati i nije ničime razočarala. Sanja je napisala super stvar. Iako mi je prije čitanja nije bilo po volji, zapravo je jako dobro što je autorica ovdje umjesto publicističkog prigrlila književnoumjetnički diskurs. S obzirom na to da nikad nisam čitala Ivanine dnevnike, ovo je na lijep način približava i omogućuje da je vidi iz više slojeva, nipošto samo depresivnu i nesretnu kao što inače imam dojam kad je riječ o njenom životu.
(nastavit će se u ovom formatu)
utorak, 2. listopada 2018.
Učini(mo) pisanje ponovno velikim
Piše: Clara C.
1. Mislim da „Pedeset nijansi sive“, cijela trilogija, uopće nisu loše knjige. Mislim da je većina ljudi jako licemjerna oko toga. Imam osjećaj da kao da većina ljudi mrzi te knjige samo zato što je to skoro pa opći konsenzus. Daleko od toga da sam ja obožavatelj istih, ali mislim da ima daleko gorih knjiga.
2. A koja je najgora po mojem mišljenju? Pa, najgora knjiga koju sam ikad pročitala je „Gola istina“ Nives Celzijus. Nemam naravno, negativne emocije prema autorici, dapače, djelomično mi je simpatična, ali stilski… To je bila najgora pročitana knjiga. Smiješno mi je da su ljudi nekada govorili da ju je pisao ghost writer, jer bi učinio daleko bolji posao da jest.
3. Misilm da su Hrvati loši storytelleri.
Da argumentiram, ne mislim to u punom smislu, ali imamo toliko dobre umjetničke proze i gotovo se samo na to svodi suvremena književnost. Nekad mi je jednostavno fali dobra priča, pa čitam strane autore.
4. Najprecjenjeniji pisac po mojem mišljenju? Bukowski.
Kad sam ga prvi put čitala, nisam mogla vjerovati da je tip popularan i da ga mnogi oko mene vole. Doduše, jako mi se sviđa njegova poezija.
5. Najčudnije mišljenje imam o Stephenu Kingu. S jedne strane, nisam uopće shvaćala u čemu je stvar oko njega, što je to dobro u njegovim hororima i trilerima. Meni se njegove knjige nisu osobito sviđale. S druge strane, moja dva najdraža filma temeljena su na njegovim pričama i one su mi jednako savršene kao i filmovi. Njegova knjiga koja je svojevrsni priručnik za kreativno pisanje također mi je jedna od najboljih.
6. Slažem se da su odvjetnici nekada bili ljudi, možda i inkasatori, ali u književne kritičare najviše sumnjam.
7. Film mi može biti draži od knjige, tako da nas ima, nas koji smo protiv dogme da je knjiga uvijek bolja. Sve je to jako subjektivno, ali „Talented Mr. Ripley“ kao knjiga mi je ni približno bio dobar kao film.
8. Znam da sam to rekla, ali za nekoga tko toliko priča o književnosti, jako malo vremena provodim čitajući.
9. Da mogu izabrati samo pet knjiga koje mogu povesti sa sobom na pusti otok (jedna mi zvuči previše sadistički), mislim da nijedna ne bi bila beletristička. Ili bi se radilo o omjeru 1:4 u korist publicistike.
10. Od današnjih trendova, ne volim Instagram poeziju. Od tih nekoliko popularnih predvodnika tog vala, ponekad mi se nešto i svidi, ali u načelu zbilja ne.
utorak, 11. rujna 2018.
Učini(mo) pisanje ponovno velikim
Piše: Clara C.
Pitanje 'koja ti je najdraža knjiga' je dosta zeznuto. Zeznuto je zato što je nezahvalno svoje književne preferencije probrane kroz čitavo (kompleksno i raznovrsno i naravno, dugotrajno) čitalačko iskustvo, svoditi na nešto jednodimenzionalno. Kad smekšam ovakav stav i mišljenje da je to pitanje suviše nerealno, moj popis najdražih knjiga sadrži nešto više od njih deset, a u užem smislu, uvijek na to pitanje odgovaram s njih tri: Giovannijeva soba, Sicilijanac i Planina Brokeback. U ovoj kolumni nisam namjeravala pisati svoje osvrte na njih, već samo kratko spomenuti par stvarčica.
Jedna od tih najdražih knjiga je dakle, Sicilijanac.
utorak, 21. kolovoza 2018.
Učini(mo) pisanje ponovno velikim
utorak, 31. srpnja 2018.
Učini(mo) pisanje ponovno velikim
Sretni dani i književni guruiPiše: Clara C.
Prošle godine u ovo doba u kolumni, pisala sam o nekoliko osobnih doživljaja koje sam nazvala književnim sinkronicitetima. Radilo se o nekoliko podudarnosti koje imaju veze sa susretima pisaca i znakovitim snovima.
Ove godine ispričat ću jednu anegdotu staru četiri godine čiji sam smisao shvatila tek prije nekoliko mjeseci.
utorak, 10. srpnja 2018.
Učini(mo) pisanje ponovno velikim
Piše: Clara C.
Nema sumnje da sam veliki advokat radionica pisanja. Imala sam sreće u životu da sam imala prilike pohađati njih nekoliko, i to sve besplatno. Prošla sam kroz dvije i pol radionice kratke priče, jednu radionicu poezije, jednu kreativnog pisanja općenito i jednu jednokratnu isto takvog kalibra.
utorak, 19. lipnja 2018.
Učini(mo) pisanje ponovno velikim
Piše: Clara C.
Pisanje dnevnika forma je izraživanja koja je pretjerano podcijenjena u društvu. Sve nekako ima svoje mjesto njemu ; pisanje poezije, proze, duže ili kraće, bloganje svih vrsta…
Pisanje dnevnika ipak prečesto se svodi na dječji i/ili adolescentski hir i gubljenje vremena. Ja ga volim pisati jer je zabavno, opuštajuće, satisfaktorno i iscjeljujuće. Volim reflektiranje na sebe i vlastiti život pisanim putem. Možda baš zato što je sporije i nepraktičnije od istog takvog reflektiranja u glavi, bolje je.