utorak, 27. ožujka 2018.

Učini(mo) pisanje ponovno velikim


Kratka životna

Piše: Clara C.

Jučer sam razbila ekran na laptopu. I sad moram pisati kolumnu na mobitelu. Nije tako užasno kao što sam mislila (mislila sam da je proces naporniji i sporiji, ali zapravo je skroz izvedivo), ali Word aplikacija ipak je takva.

Najgluplje ikada, skoro nešto najgluplje što mi se dogodilo  Zatvorena plastična boca iz koje sam pila skliznula mi je iz ruke i čep boce je dotaknuo ekran i taj mali, blagi dodir nekako je uspio uzurpirati cjelokupnu sliku.

Nefunkcionalni laptop donosi sa sobom niz teškoća, ne moram ni reći, ali ima jedna dobra stvar u tome. Nikada ovoliko nisam željela pisati.

Panika. Panika. Panika. Momentalni odlazak u servis koji mi je isto jedna od najsvjetlijih točaka ove situacije. „Pa kako ću pisati, trebala sam večeras pisati kolumnu, prekosutra trebam ovo, pa ono, pa taj i taj članak.“Pa odjednom, nakon mjeseci nepisanja kreativnog pisanja, jučer i danas samo dobivam ideje u stilu : „Pa moram to, to i to, i to!“ Pa ti nakon dugog razdoblja nepisanja dođe da se zapitaš :“ Clara, otkad si ti tako ambiciozna glede raznih frontova pisanja i kvantitete istoga?“

Posljedično, morala sam odustati od teme o kojoj sam htjela pisati jer nije pogodna za touch screen, nekomfornu Word aplikaciju i moje trenutno emocionalno stanje. Olakotna okolnost je bila ta da sam se sinoć imala priliku družiti s dragim prijateljem, slovenskim piscem (za ove potrebe, htio je ostati anoniman. Ali ako u ovom svijetu ima pravde, bit će preveden na hrvatski), pa sam mu u izlaganju svoje situacije i objašnjavanjem potrebe za alternativnom temom, rekla da ću ga spomenuti unutra. I naše razgovore o životu, pisanju i književnosti. Namjera je ovime ispunjena.

Uvijek sam počašćena kada mogu biti u društvu nekoga istih interesa i učiti, oplemenjena njihovom egzistencijom i stvaranjem. Volim to sam okružena piscima, entuzijastima i kreativnim umovima u zadnje vrijeme.

Prijateljica mi sutra čita svoju poeziju javno. Sretna sam zbog toga.

Igrom slučaja, na nekoj simpatičnoj književnoj večeri povodom Dana poezije, završila sam u žiriju. Sad još više znam da izostanak pobjede na natječaju ili nekoj drugoj manifestaciji zapravo ne znači ništa i da je to sve subjektivna igra pojedinca koji ima ovlast da donosi odluke. A istina je da cijenim i uživam u svakome ponaosob tko je tamo napisao i pročitao nešto svoje.

Neki dan sam dobila najbolju autorovu posvetu u knjizi. Kako volim istarski folklor i legende, bila sam oslovljena kao „Klara koja voli štrigune“ (ovo je bila moja doslovna izjava: „Ja volim štrgune!“).

Izvrsno!

I tako, nakon ovoga, pretpostavljam, nanovo energizirana i potaknuta na stvaranje nakon kraha s laptopom, idem čitati i pisati nešto za svoju dušu. Vjerojatno poeziju jer je to najlakše za ruku.
Možda se ljudi stvarno mijenjaju. Možda bude nešto od mene.

Rekla bih valjda, da se ogradim od svakakve moguće odgovornosti za druge ljude, ne pokušavajte ovo kod kuće.

Ali ovo je topla ljudska priča o djevojci koja je počela željeti pisati nakon tragedije srednjeg razmjera.

Ponekad nam se jednostvano trebamo razbiti neki dio na laptopu.

Nema komentara :

Objavi komentar