Kolumne

nedjelja, 25. ožujka 2018.

Dvadeset poetskih godina inženjera Zrinka Šimunića


Piše: Sandra Pocnić Mlakar

Baš lijepo, Jutro poezije ne odlazi u stečaj/pisci i dalje ne rade za plaću – tako započinje jedna od pjesama Zrinka Šimunića koji je kao gost najstarije pjesničke tribine ove subote obilježio dvadeset godina pjesničkog stvaralaštva. Iza Šimunićeve pjesničke strasti i slikovitosti koju je demonstrirao u četiri dosad objavljene zbirke poezije („Terra magica“, „Pustalovina“, „Organolirika“ i „Dijete zapada“) , rijetko tko bi prepoznao tehničku inteligenciju i matematički um.

Jer Zrinko Šimunić jedan je od malobrojnih inženjera elektrotehnike u Društvu književnika (ima li još koji?).

I dok u stručnim časopisima objavljuje članke o problematici rasvjete, u poeziji često i s užitkom koristi asonancu i aliteraciju, a za sebe kaže da je organoliričar i hedonist. Presjekom dvadesetgodišnjeg pjesničkog stvaralaštva, Šimunić je dokazao kako široko zahvaća teme i motive kojima se bavi – osim na Jutro poezije, svoj pjesnički fokus usmjerava i na Radio Sljeme i na kazališne predstave ili pak pjesme posvećuje prijateljima glumcima i pjesnicima, prirodi, erosu...

Pjesmom na pjesmu, Šimuniću su odgovorili članovi Jutra poezije različitim motivima, ritmovima, bojama ili, elektrotehnički, frekvencijama. Među njima bilo je mladih kao što je Luka Kordić s duhovitim igrama riječi i tankoćutne Josipa Marenić i Željka Varga, te iskusnijih članica poput Stele Hrvojčec i Ane Habazin. Ovotjedno Jutro poezije okončali su energični nastupi Hasana Đinića Džine, Žarka Jovanovskog i Ninoslava Žagara.

Kako je najavio voditelj Robert Roklicer, sljedeće subote gošća Jutra poezije u organizaciji udruge FRiKK bit će Emanuelle Zubović.


JUTRO POEZIJE

Baš lijepo
- «Jutro poezije»
ne odlazi u stečaj, pjesnici
i dalje
ne rade za plaću
Pa i ako ne bude love
za tiskanje knjiga
preostaje nam da si tepamo
da smo marginalci
da smo stari starci - najstarije
«Jutro» na svijetu
(Ča je
pusti Ginsberg ?)
Slatko bajamo
da nevidljivi smo
pupak svijeta
Kakav
strašan guard !
I kakvo tiho proljeće
na Gornjem gradu - ugrijati se
na plamenu stihova, u tihoj
skromnosti
starinske gostionice, onakve
kakvih više nema
Kockasti stolnjaci
i pocrnjele
grede hrastove
Sir kravlji
salama ljetna
Ali uši mi zvjeraju
hoće li uhvatiti kakav
galopirajući bas
metalnu zvijer u inače
tihoj
tišini
uspavanih sanjara
u ulici Basaričekovoj
A oči mi, onako usput
rišu male reflektore, rasvjetnu šinju
pod starim krovom
kopčaju je na grede hrastove
I baš me briga
hoće li ta svjetlila biti blještava, praskava
ledna
Glavno da u mislima
krojim svjetove
i pri tom bestidno
kradem klasike


Nema komentara :

Objavi komentar