Tamo negdje iza sedam gora, gdje čovjek rijetko zalazi, kao rukom naslikana iza guste šume protezala se široka i dugačka zelena livada. Jutra su se budila sa sunčanim zrakama, iz šume je dopirao pjev ptica, a sredinom livade žuborio je duboki potok u kojem su se od rana jutra brčkale ribice.
A onda bi se, kad se prva rosa isparila na suncu, iz gustiša između šume i livade začuo topot. Obitelj divljih konja dolazila je na ispašu. Crvene i riđe dlake, crni i garavi dugih griva, bijeli s piknjicama ili bez njih, poskakivali bi i trčali livadom, vjetar bi im nosio grive na sve strane, a onda bi zastali pokraj neke mirisne zelene trave i halapljivo pojeli svoje prve obroke doručka. Među njima bilo je nekoliko konjića. Svi su oni trčkarali oko svojih majki, pa kad bi njihova majka zastala, zastali bi i oni, pojeli nekoliko slasnih travki, ili bi tražili mlijeka da ih majke nadoje.
Ali, mali je Sivko u tom krdu bio poseban. Ni bijel, ni piknjast, ni crn, ni garav, ni crven, ni riđ, već je baš on morao biti jedini u krdu sive boje. Drugi su mu se konjići zbog toga smijali.
- Tko je tebi tata, pitali bi ga u smijehu.
Ovo ga je zadirkivanje uvijek ožalostilo.
Prišao bi majci i pitao je:
- A gdje je moj tata? Zašto nije s nama?
- E, sine, Sivko. Tvoj je tata otišao na daleki put uvrh onih tamo visoravni. Tamo daleko žive njegovi roditelji. Stari su i bolesni i on ih želi barem još jednom vidjeti. Ali, vratit će se on. I dovest će sa sobom svoje rođake, jer je ovdje ispaša obilnija, sunce toplije, potok nikada ne presuši, a podno planina u šumarcima i pećinama nalazimo dovoljno zaštite da preživimo hladnu zimu.
- I onda neću biti jedini sivi konjić? – upita znatiželjno.
- Nećeš! Dovest će ti sigurno i neku mladu kobilicu da se imaš s kime družiti i nadmetati. I jednog dana osnovati i svoju sivu obitelj.
Majka ga odmjeri i doda:
- A zašto bi uopće bio tužan zbog svoje sive dlake? Brz si, okretan si, ne plašiš se gromova i kiše, preskačeš slomljena stabla i jarke, zaranjaš u duboke vode rijeka i potoka. Što bi još htio? Boja kože ne čini te boljim. Ili gorim. A osim toga, ti si moj sin. I to je najvažnije, zar ne?
Sivko pogleda u svoju majku. Njena crvena dlaka svjetlucala je na suncu, visoko je podignula gusti rep, odskočila zadnjim nogama, i pojurila niz livadu.
Sivko je samo načas stajao mirno, a onda i on podigne svoj rep, odskoči zadnjim nogama, a onda pojuri za svojom majkom.
Nije više želio biti crvene dlake kao u svoje majke. Jedina mu je želja bila da bude brz kao ona, okretan, hrabar, mudriji od drugih, i da ga nikada ne ulove lovci na konje.
Ovu slobodu nije želio izgubiti.
Ponovno se trgne i pojuri niz vjetar, a njegova je siva griva lelujala u ritmu njegova trka.
Majka ga je pratila svojim pogledom.
- Ti si meni najljepši konjić u ovome krdu! – reče ona na glas, a vjetar je nosio njene riječi preko sedam gora i visoravni, cijelom dolinom i šumom, kao najslađi pjev ptica.
A onda bi se, kad se prva rosa isparila na suncu, iz gustiša između šume i livade začuo topot. Obitelj divljih konja dolazila je na ispašu. Crvene i riđe dlake, crni i garavi dugih griva, bijeli s piknjicama ili bez njih, poskakivali bi i trčali livadom, vjetar bi im nosio grive na sve strane, a onda bi zastali pokraj neke mirisne zelene trave i halapljivo pojeli svoje prve obroke doručka. Među njima bilo je nekoliko konjića. Svi su oni trčkarali oko svojih majki, pa kad bi njihova majka zastala, zastali bi i oni, pojeli nekoliko slasnih travki, ili bi tražili mlijeka da ih majke nadoje.
Ali, mali je Sivko u tom krdu bio poseban. Ni bijel, ni piknjast, ni crn, ni garav, ni crven, ni riđ, već je baš on morao biti jedini u krdu sive boje. Drugi su mu se konjići zbog toga smijali.
- Tko je tebi tata, pitali bi ga u smijehu.
Ovo ga je zadirkivanje uvijek ožalostilo.
Prišao bi majci i pitao je:
- A gdje je moj tata? Zašto nije s nama?
- E, sine, Sivko. Tvoj je tata otišao na daleki put uvrh onih tamo visoravni. Tamo daleko žive njegovi roditelji. Stari su i bolesni i on ih želi barem još jednom vidjeti. Ali, vratit će se on. I dovest će sa sobom svoje rođake, jer je ovdje ispaša obilnija, sunce toplije, potok nikada ne presuši, a podno planina u šumarcima i pećinama nalazimo dovoljno zaštite da preživimo hladnu zimu.
- I onda neću biti jedini sivi konjić? – upita znatiželjno.
- Nećeš! Dovest će ti sigurno i neku mladu kobilicu da se imaš s kime družiti i nadmetati. I jednog dana osnovati i svoju sivu obitelj.
Majka ga odmjeri i doda:
- A zašto bi uopće bio tužan zbog svoje sive dlake? Brz si, okretan si, ne plašiš se gromova i kiše, preskačeš slomljena stabla i jarke, zaranjaš u duboke vode rijeka i potoka. Što bi još htio? Boja kože ne čini te boljim. Ili gorim. A osim toga, ti si moj sin. I to je najvažnije, zar ne?
Sivko pogleda u svoju majku. Njena crvena dlaka svjetlucala je na suncu, visoko je podignula gusti rep, odskočila zadnjim nogama, i pojurila niz livadu.
Sivko je samo načas stajao mirno, a onda i on podigne svoj rep, odskoči zadnjim nogama, a onda pojuri za svojom majkom.
Nije više želio biti crvene dlake kao u svoje majke. Jedina mu je želja bila da bude brz kao ona, okretan, hrabar, mudriji od drugih, i da ga nikada ne ulove lovci na konje.
Ovu slobodu nije želio izgubiti.
Ponovno se trgne i pojuri niz vjetar, a njegova je siva griva lelujala u ritmu njegova trka.
Majka ga je pratila svojim pogledom.
- Ti si meni najljepši konjić u ovome krdu! – reče ona na glas, a vjetar je nosio njene riječi preko sedam gora i visoravni, cijelom dolinom i šumom, kao najslađi pjev ptica.
Nema komentara :
Objavi komentar
Hvala na vašem komentaru. Isti će biti objavljen nakon pregleda moderatora.