Gospođa Papić pristavi na štednjak crveni lončić, izvadi iz hladnjaka kutiju mlijeka u tetrapaku i ulije ga u lončić do polovice. Upali plinski grijač. Ima tri minute dok se mlijeko ugrije do željene temperature. U duboki tanjur istrese zobene pahuljice sa suhim voćem, izvadi žlicu iz kuhinjskog elementa, s njom zagrabi u staklenku punu cvjetnog meda, pa ga pusti da se polako izlije na pahuljice. Zatim uzme lončić i toplo mlijeko ulije u zdjelicu, sve zajedno izmiješa, donese na kuhinjski stol i stavi sa svoje lijeve strane. Otvori poklopac laptopa. Ostane nepomična jedan trenutak, kao da razmišlja što dalje. Ipak, prvo uzme zdjelicu i na brzinu pojede njen sadržaj. Odloži je na sudoper, pa ponovno sjedne ispred laptopa. Uključi ga i mišom klikne na mapu slika. Zastane razmišljajući, lice joj je odavalo spokojstvo i bilo je gotovo nepomično, a onda joj ruka pođe za mišom i njime označi mapu pod nazivom „Kamelija“. Kliknuti ili ne? Još uvijek je bila neodlučna. Koliko je vremena prošlo, upita se u mislima. Znala je doduše to sasvim točno i precizno.
„Čuj serenadu Opatija bajna, biseru ti našeg mora…“ – riječi ove pjesme same su joj navirale na usta i ona počinje potiho pjevušiti. „ U tom divnom skladu ti lijepa si noću, prekrasna kad svane zora…“ A onda joj, kao i svaki puta upravo nakon što izgovori posljednje riječi, navru suze.
O, kako je bila mlada! I lijepa! A kako tek zaljubljena!
U to vrijeme nije ni pomišljala zaljubiti se. Imala je velike planove. Usavršavanje u Austriji na projektu zaštite biljnih endema u Alpama, nakon čega doktorski rad na projektu zaštite biljnih endema na Velebitu i usporednica s nađenim biljkama u Alpama. Bio je to za nju veliki poduhvat. Veselila se istraživanjima, planinarenju, ugodnom društvu. S njom će ići i prijateljica s fakulteta Anamarija. Ali, nakon što se odmore kod njezinih u Opatiji.
- Divno, rekla je Anamariji - Provest ću malo istraživanje o vašoj toliko razvikanoj opatijskoj kameliji i objaviti članak u našem časopisu. Malo dodatne zarade mi baš treba, rekla je sretno i zadovoljno.
Lipanj je bio topao, more pogodno za kupanje, a stranih turista sve više. Uživala je u svemu. A onda su jedne večeri sjele na terasu Hotela „Kvarner“ . Glazba je svirala, a pjevao je Ivo Robić. Gosti su bili oduševljeni, a i ona, naravno. Nikada ga do sada nije gledala i slušala uživo.
- Ej, Ane – čula je povik – pa gdje si ti do sada? Čuo sam da si doma – grleni muški glas približavao se njihovom stolu, a onda je ugledala i cijelo muško tijelo i raskuštranu crnu glavu nadvijenu nad Anamarijom.
Mladić se izljubio i izgrlio s Anamarijom, a onda je pustio i zagledao se u nju. Brzo je rekao pružajući joj ruku:
- Ja sam Romeo.
Prasnula je u smijeh. Nije se mogla suzdržati. Romeo, pravo ime za opatijskog galeba, prošla joj je glavom misao. Anamarija, prije dolaska u Opatiju, napunila joj je glavu o muškarcima koje zovu galebovima, i vrlo ozbiljno joj napomenula da se takvih kloni. I evo, sad već treći dan naleti na jednog takvoga.
I dalje, smijući se, odgovori:
- Ja sam Mirna.
- I da znaš, ime joj u potpunosti odgovara – upala je Anamarija.
- E, to ćemo još vidjeti – reče samouvjereno Romeo.
- Mogu - upita, ali ne čekajući odgovor, povuče stolac pokraj nje i sjedne.
A kad je Ivo Robić zapjevao, Romeo svoju glavu sasvim približi Mirni i u jednom trenutku i on sasvim tiho, gledajući je u oči zapjeva - ..ti lijepa si noću, prekrasna kad svane zora .., a onda još tiše tako da je samo ona čula njegove riječi, reče:
- Siguran sam da si i ti prekrasna dok svane zora.
Prekinula ih je Anamarija:
- Mogao bi Mirni sutra pokazati kamelije koje uzgaja tvoja majka. Piše članak o njima.
Romeo se odmah odmakne i upita:
- Može, sutra? Oko deset sati dođem po tebe – ne čekajući njen odgovor, naglo se digne sa stolca i samo dometne – ja ću platit i ode.
- Izgleda kao neki vjetropir, ali nije – odgovori Anamarija, bez da ju je išta pitala.
- No, da, možda samo ponekad – nadodala je.
Idući dan provela je dva puna sata s njegovom majkom razgledavajući njen rasadnik i razgovarajući i o kamelijama i o svojim istraživanjima koje namjerava provesti. Romeo se motao oko njih, ali kao da nije postojao. Niti jedna nije obraćala pozornost na njega. Obje su bile u svijetu cvijeća.
Kad ju je odvezao natrag do Anemarije, na odlasku je samo rekao:
- Ti si ista kao i moja majka. Vidjet ćemo se.
Gospođa Papić zatvori laptop.
Treba skuhati ručak za muža, sina i snahu, i posebno za unuka ispeći kakao šnite koje toliko voli. A poslijepodne će dovršiti članak o novoj vrsti kamelije koju je uzgojila u svojemu vrtu. Ne zna još sasvim strukturu članka, ali zna njegov kraj.
Kako joj je to lijepo jednom rekao njen Romeo: „Treba puno pažnje, ali se trud isplati“!
Znala je da tog trenutka nije mislio samo na cvijet.
A članak će izići točno na godišnjicu njihova vjenčanja. I zna da će joj otpjevati, kao i svake godine onu pjesmu „ .. snivaj sad Opatijo bajna, ti si najljepša tajna i moj ljubavni san….“
Nema komentara :
Objavi komentar
Hvala na vašem komentaru. Isti će biti objavljen nakon pregleda moderatora.