Matilda Mance | Dobar dan

- Dobar dan, molim vas jednu informaciju – reče Silvana pomalo drhtavim glasom ženi na šalteru pošte. Glavom je pritom skoro dodirnula staklenu pregradu. Nije htjela da je čuju ostali ljudi koji su čekali na drugim šalterima.

- Gospođo, da li vidite da je ovaj šalter zatvoren. Radim obračun i ako nešto trebate prijeđite na drugi šalter – reče poslovnim glasom žena na čijoj je službenoj odori bio bedž s imenom Dragica Filipović, ni ne pogledavši ženu ispred stakla.

- Ali, samo da vas nešto upitam – započne opet Silvana, no žena je strožim glasom prekine:

- Gospođo, šalter je zatvoren, za sve informacije obratite se službenicima na drugim šalterima – odgovori joj Dragica Filipović, pomalo osornim i nervoznim glasom, pa samo letimično digne glavu, a onda je spusti ponovno nad svoje papire. Nije voljela dosadne stranke. Ako im je jednom nešto objasnila, uvijek se pitala zbog čega većina njih ponavlja svoja pitanja unedogled. Iako radi tek tri godine na ovome radnome mjestu, točno je znala da mirovinu niti u kojem slučaju tu neće dočekati. Zapravo, svjesna je da šalterski posao nije za nju, da joj stranke idu svakim danom sve više na živce, da ih ne voli gledati kako nervozno cupkaju nogama na mjestu čekajući dok na njih dođe red, a onda kada dođu na red, nepotrebno je gnjave dodatnim objašnjenjima i čine nervoznim one ljude iza sebe u redu, koji jednakao tako počinju cupkati svojim nogama  na istom mjestu, pa stoga i nije čudo da se pod  na tim mjestima ispred šaltera već ulubio.

- Ali, moje pitanje nije službeno.

Dragica konačno podigne glavu i sada se s blagim interesom ipak zagleda u Silvanu.

- Daa?

- Da li je vaš suprug Branko Filipović?

Žena na šalteru sasvim se uspravi, zbunjenim  i pomalo zabrinutim pogledom pogleda u ženu ispred sebe. Kroz mozak su joj prosvirale različite misli. Ova žena ispred nje mlada je i vrlo zgodna, čak lijepa, moderno obučena, zašto pita za njenog muža. Za njom se sasvim sigurno okreću mnogi muškarci. Što ta žena ima s mojim mužem – zapita se u sebi. Otkuda ona poznaje ili zna za Branka Filipovića? Čekala je jedan trenutak ne dajući nikakv odgovor. Razmišljala je i smišljala odgovor, a onda nakon nekoliko trenutaka upita:

- A zašto vas to zanima?

Glas joj zvučao pomalo uznemireno. Kao da se bojala odgovora. Muž joj mnogo putuje. Nije li mi postao nevjeran – ponovno postavi sama sebi pitanje. Bolje bi  mu bilo da nije! Ali, nikada se ne zna. Kao što i izreka kaže – za nevjeru žena saznaje posljednja. Tko je ta žena? Zašto je tu?

- Mislim da smo vaš suprug i ja u rodu – reče mirno žena i doda:

- Vi se prezivate Filipović, a čula sam da se vaš suprug zove Filipović Branko i da je rodom iz Vinkovaca, kao što sam i ja.

Dragica Filipović se opusti. Laknulo joj je. Neka rodica iz Slavonije! Sigurno želi neku uslugu. No, glavno da žena nije ono što joj je u jednom trenutku palo na pamet. Smiri se, ljubomora je u trenu prođe i reče:

- Da, to je točno, a koliko ja znam moj suprug nema više nikakve rodbine u Vinkovcima. Početkom rata, negdje tijekom 1991. godine otišao je s majkom kao dvogodišnji dječak iz Vinkovaca. Majka mu je umrla preklani. Koliko ja znam, sva se njegova rodbina tijekom Domovinskog rata  raselila širom svijeta.

- I nije vam nikada rekao da ima sestru Silvanu? - upita je žena sada potpuno mirnim glasom.

Gospođa Filipović ostane zagledana u Silvanu. Ovim je pitanjem sada bila još više zatečena. Manje bi se valjda iznenadila da joj je žena ipak rekla da je muževa ljubavnica. Ovako, to je bilo gotovo nevjerojatno. Gledajući u ovu ženu, a nakon njenih posljednjih riječi, proučavala je crte njezinog  lica i nekako joj se učinilo da sličnost s njenim suprugom i ove žene postoji. Visoko čelo, kao u njenog supruga, razmaknute obrve u blagom luku, crne oči i duge trepavice, crna kosa, sve kao u Branka, a i glas joj se po tonu činio sličnim glasu njezinog supruga. Nekako su bili i iste visine.

- Naš se otac zvao Mihajlo Filipović – nastavi Silvana.

Da, to je Dragica znala. Za vjenčanje  su oboje trebali rodni list pa je, naravno, ime oca svojega budućeg supruga odmah zapamtila.

A Silvana dometne:

- Branko i ja smo rođeni kao dvojčeki.

Silvana je bila cijelo vrijeme uznemrena, iako to nije pokazivala. Znala je da će svojim dolaskom iznenaditi ljude s kojima će razgovarati. I bila je svjesna da je ona veliko iznenađenje za Brankovu suprugu, a kakvo li će tek biti za samoga Branka. Hoće li uopće razgovarati s njom. Zašto mu majka nije rekla za nju, U ovom trenutku sve joj to bilo teško shvatljivo, ali vrijeme u kojem su se njihov otac i majka razveli bilo je sasvim drugačije. A njihovi odnosi  razvodom do kraja poremećeni.

Silvana nastavi:

- Moj otac i majka Slavica razveli su se u Vinkovcima nešto prije rata. Otac je otišao u Srbiju i uzeo mene sa sobom, a majka je ostala s Brankom. Živim s ocem i maćehom zajedno. Maćeha je rođena u Srbiji, ali ju je moj otac upoznao još u Vinkovcima. Radi njihove veze raspao se brak oca i majke. Majka nije dozvolila da Branko ode s ocem u Srbiju. Ona je Hrvatica i to joj nikako nije bilo po volji. Tako je mene dala ocu, a Branko je ostao s njom. Živimo inače u Kruševcu - doda i nastavi:

- I ja sam dugo mislila da je moja majka odavno mrtva. Dok mi otac i Sveta, njegova druga žena, koja me je odgojila, nisu  prije nešto manje od godinu dana, nakon što je otac imao operaciju srca, ispričali cijelu istinu o mojem porijeklu. Od tada sam u potrazi sa svojim bratom Brankom. Stvarno se nadam da sam ga pronašla. A, evo vam i krsni list da se i sami uvjerite tko su moji otac i majka.

Silvana pruži rodni list kroz prorez na šalteru. Čekajući da ga Dragica pročita, mirno je stajala ispred njenog šaltera, pomalo nervozno prstima desne ruke, palcem i kažiprstom, trljala vršak brade, čekajući nestrpljivo Dragičin odgovor.

Dragica Filipović nije znala što u ovoj situaciji treba učiniti. Malo je znala o obitelji svojega supruga. Njezina svekrva uvijek je govorila da se Brankov otac negdje izgubio za vrijeme rata, da ne zna gdje, da je možda i u Srbiji, da nema s njim nikakvog kontakta, a i da je ne zanima. Ostala rodbina prije i za vrijeme rata otišla je ili u Njemačku ili u Švedsku i ona sama nije održavala prisnije odnose i kontakte s nikim. Nitko od njih dvoje nije spominjao da Branko ima sestru. Znala je jedino da se daljnji razgovor o tako osjetljivoj temi ne može odvijati ispred i kroz šaltersko staklo. Jer, iz rodnog lista bilo je jasno da su Silvana i Branko rođeni istoga dana od istih roditelja.

- Znači vi ste Silvana Filipović? Njegova sestra? – upita Dragica Filipović podozrivo ponavljajući ono što je maločas čula.

Silvana se nasmiješi po prvi puta:

- Da, ja sam Silvana Filipović, ali zovu me Silva. Nisam udata, pa nosim još uvijek porodično prezime. Ali, uskoro planiram vjenčanje i silna mi je želja da moj buraz, kako mi to kažemo, bude prisutan na mom vjenčanju.

Dragica Filipović u sebi se nasmije. Njen je Branko uživao na svadbama. Bio je barjaktar. Ali, to svakako, koliko ga je poznavala, tamo u Srbiji neće biti. Bez obzira što bi to mogla biti i svadba njegove tek iskrsle  rođene sestre.

Malo se zamisli, a onda reče:

- Evo, smjena mi završava za pola sata, pa se onda možemo naći, negdje sjesti ovdje u blizini i popričati. Ja ću u međuvremenu nazvati Branka da vidim gdje je i da mu kažem novosti.

- Sačekat ću vas za pola sata, svakako – sretnim glasom reče Silvana.

Dragica ju isprati pogledom. Ovako s leđa i hod joj se činio Brankov. Kako će Branko reagirati kad mu to kažem, zapita se Dragica.

Ubrza rješavanje dnevnog obračuna na svom šalteru, zaključi dnevno poslovanje, ode predati novac i dokumentaciju, otiđe u mirni kutak u zajedničku sobu i nazove mobitelom Branka. Mobitel je zvonio, signal je bio uredan, ali joj se Branko nije javljao. Pokuša još jednom i ovaj se puta Branko  javi:

- Čao, ljubavi – reče joj Branko – upravo sam gotov s ukrcajem i vozim doma. Sutra ujutro se vidimo.

- Imam jednu novost za tebe - reče mu Dragica.

- Trudna si? – uzvikne Branko.

Branko i Dragica još uvijek nisu imali djece, iako su se oboje odlučili da što ranije imaju djecu. Oboje su radili, živjeli na gornjem katu kuće Dragičinih roditelja, i imali su sve uvjete da osnuju obitelj.

- Nisam, dušo, ne zovem te radi toga. Nešto se neočekivano dogodilo. Sama ne mogu vjerovati i zato te zovem.

- Što je ? – znatiželjno je upita Branko – Dobili smo na lotu?

- Daj, budi pet minuta ozbiljan. Nisi dobio novac, nego – malo zastane i doda – slušaj pažljivo .... dobio si sestru i to ne bilo kakvu, nego sestru blizankinju iz Srbije. Čeka me vani.

Nastala je tišina. Znala je da je ovom viješću iznenadila Branka i da ni on nije znao da ima negdje na ovom svijetu sestru i to još blizanku.

- Ne šali se s takvim stvarima – konačno reče Branko.

- Ne, ne, pokazala mi je rodni list, ovjeren iz Matičnog ureda u Vinkovcima. Sve je isto kao i kod tebe. I roditelji i datum rođenja.

- Ne mogu vjerovati. I zašto je sada ona tu? Mogla je prvo pisati ili što ja znam....Što zapravo želi? – upita Branko, nakon kraće stanke.

- Pa, što želi? – ponovi za njim Dragica - Upoznati tebe, što drugo. Ime joj je Silvana. Udaje se i želi te pozvati u svoju svadbu.

Branko je prekine:

- Zaboravi! Ne želim nikakve srpske svadbe!

- O tome ćemo kasnije. Reci kada se točno vraćaš?

- Ako neće biti gužve na granicama, onda sutra negdje oko podneva. Sad krećem, ali ću se negdje zaustaviti i prenoćiti.

- Dobro, jer koliko sam shvatila i Silvana će ostati dok te ne upozna. Negdje će prespavati i....

Branko je ponovno prekine:

- Da ti ne pada na pamet da joj ponudiš da prespava kod nas. Tako dugo dok se ja ne uvjerim da ta žena govori istinu, drži je na distanci.

- Ma, negdje će naći u hotelu ili pansionu smještaj, ali mislim da je već i negdje odsjela, jer kod mene nije došla s prtljagom, osim s torbicom. Dakle, sutra se ti vraćaš pa ćeš ju upoznati. Na prvi pogled izgleda sasvim pristojno. A da li ima ipak kakve skrivene namjere, nemam pojma. Sutra ćemo saznati.  I nemoj sad previše o tome razmišljati. Pažljivo vozi do doma. Hajde, pusa. Javljaj se po putu, kao i obično.

Branko joj otpozdravi.

Mogla je zamisliti kako Branko trlja bradu jer ga je uhvatila nervoza. Uvijek kada bi donosio neku važnu odluku, desni bi palac i kažiprst povlačio po vrhu brade, mumljao nešto u bradu i onda izrekao svoju odluku. Da, mogla ga je zamisliti da to upravo i sada radi, ali nikako nije mogla dokučiti kakva će biti njegova odluka.

Baš kao što je svoju bradu sa svojim kažiprstom i palcem trljala Silvana ispred njenog šaltera, a ona ju je motrila krišom ispod oka.

Uzme svoje stvari i izađe iz zgrade. Silvana je bila na pločniku. Mirno je stajala, a kad ju je ugledala toplo se nasmijala. I taj ju je smiješak podsjetio na Brankov.

Ma štogod bila stvarna pozadina ovog nenadanog susreta, Silvana je definitivno Brankova sestra – zaključi Dragica, primi Silvanu ispod ruke, i reče:

- Idemo na ručak u najbolji restoran u gradu. Hoću čuti sve u detalje.

Obje se nasmiju i kao dobre stare prijateljice, rukom pod ruku, krenu prema obližnjem restoranu.

Jest će joj Branko iz ruku. Čim je vidi. Znala je da su isti.