Kolumne

petak, 2. prosinca 2016.

Matilda Mance | Odlazak

Pomislih – gle nebo je vedro
blagi je maestral
kornjača kao i uvijek lijeno
prolazi između lijeha ruža
i  sve je tako mirno
pa poželjeh uroniti u tu tišinu i
taj neslućeni trenutak sreće
vidjeh u daljini cestu
punu rupa i kaljuža nakon kiše
- ali ne smeta
svoj ću put proći čvrstim i smirenim korakom
okrenuh se prema kući
prozori su zatvoreni
mačak spava ispod klupe na dvorištu
čaša na stolu od jutros

sjetna glazba prodire kroz šalaporke
zrikavci me počinju pratiti sve glasnije
i ja pomalo uznemirena pohitam na obalu
tu nađoh otiske tvojih stopala
i ostavljena dva para japanki -
klinci su otrčali u more
smiješkom odmahujući rukama
lelujavom moru i mirisu mirte
okrenuh se
i
više se ne vratih
suton se prikrao
suviše tiho i brzo
tmina je tmina je
svoju lađu ostavih na žalu…

Nema komentara :

Objavi komentar