Sjećam se dobro svojeg posljednjeg boravka u Splitu. Prije desetak godina prijatelji su me pozvali u svoju vikendicu u mjesto Rogač na otoku Šolti. Boravila sam nekoliko dana krajem mjeseca rujna, vrijeme je bilo prekrasno, more još uvijek toplo za kupanje, ali Rogač k'o Rogač – u van sezoni otvorena je jedna prodavaonica i jedan kafić. Rješenje smo prijateljica i ja odmah našle – ujutro smo sjele u katamaran, vožnja od dvadesetak minuta i već smo bile u Splitu. A onda je slijedila kupovina i šetnja po Splitu.
E, da mi je tada bila pri ruci ova knjiga! E! (ovo E je za Splićane složeni izraz kojim će se složiti s ovim mojim prednjim mišljenjem!)
E, da mi je tada bila pri ruci ova knjiga! E! (ovo E je za Splićane složeni izraz kojim će se složiti s ovim mojim prednjim mišljenjem!)
Zašto mi je falila knjiga?
Kao što sami autori kažu „radi se o priručniku za početnike, površinsko snalaženje u jednom starom, vazda vrijućem gradu.“ Mnogo pojmova i riječi su mi znane, ali – uvijek taj ali. Naime, i sami autori mišljenja su da „između korica ove knjige nečega ima premalo, a nečega previše“.
Stoga je knjiga osobni stav autora o gradu Splitu, onako kako oni sami misle da ga treba prezentirati kroz neke poznate ili manje poznate osobe, žive ili mrtve, kroz institucije kulture ili glazbe, svakodnevnih pojmova i lokalnih izraza. Daleko od toga da je ova knjiga obuhvatila sve činjenice o gradu i pojmove, i prije bih rekla da sliči na kombinaciju dalmatinskih leksičkih pojmova i sjećanja na osobe koje su obilježile grad Split, a koja su imena poznata i izvan Splita i Dalmacije.
Podnaslov knjige nosi naziv „abeceda grada“ jer su se autori odlučili da abecednim redoslijedom nizaju riječi, pojmove, pojave i imena vezana uz Split. No, pođimo redom dalje. Naša je šetnja gradom bila ugodna, iako je bilo blizu tridesetak Celzijevih stupnjeva, no puhao je BAVA - dašak vjetra bilo kojeg smjera, spasonosan za ljetnih omorina; ali nas je spasila i BEVANDA (razvodnjeno vino), koje smo obe popile nakon što smo zmazale veliku pizzu u starom bircu ili BETULI, od kojih su se mnogi, zbog pridošlih, ne baš bogatih turista, pretvorili u fast food birceve. Kao zaljubljenica u slikarstvo i rukotvorine prošetala sam i GET-om, prostorom unutar zidina Dioklecijanove palače, gdje sam u jednoj galeriji, nakon dobrog cjenkanja kupila jednu apstraktnu sliku, ulje na platnu, od slikara Šeratovića, koju možete staviti na zid na bilo koji način i u bilo kojem položaju, uvijek ćete pomisliti da se radi o zalasku sunca, samo se nikako ne možete odlučiti da li je more gore, a nebo dolje ili obratno. Tek po zakački za koju se slika vješa na zid, a koju je vrlo mudro stavio sam slikar, pretpostavljate da ste sliku stavili na zid u pravom položaju. U Splitu se mora prošetati i RIVOM, davno nasutom obalom ispred južnih zidina DIOKLECIJANOVE PALAČE i kako pisci kažu – mjestu gdje ćete, uz pogled prema Braču i Šolti najčešće čuti riječi: KO OVO MORE PLATIT?!
E, (opet taj E!) tu sam u jednom kafiću napravila najveću pogrešku koju Splićani ne oproštaju. Konobar je bio pristojan i ponudio za piće hladno pivo, nabrojavši pet-šest vrsti, a ja sam nesmotreno upitala: - A kaj nemate točeno crno? Taj moj kaj! Kaj, koju riječ pravi Splićani nikada neće prihvatiti, a kamoli izgovoriti, a ako će je i izgovoriti zvučati će pogrdno, bez obzira što su taman došli iz Zagreba gdje im je neki rođo našao izvrstan posao kao i svakom svojem DALMOŠU. A ja sam, znajući za to, baš u DIŠPET ponovila konobaru svoje pitanje – kaj nemate crno točeno? No, samo dva puta jer pisci ove knjige kažu da je prakticiranje dišpeta „simpatično samo u ljekarničkim dozama“. A i bolje je tako, jer BRNISTRA ili žuka, grmolika biljka, upravo je bila u cvatu sa svojim žutim cvjetovima, pa pisci upozoravaju da „ izloženost Splićana žutoj boji vjerojatno je razlogom što lokalno stanovništvo često pogađaju tzv. žute minute“. A kad to kažu sami Splićani valja im povjerovati.
I tu dolazimo do HUMORA, koji je, tvrde pisci, najprepoznatljiviji simbol Splita (što sam se i sama uvjerila čitajući mnogobrojne grafite). „Biti Splićanin bez smisla za humor isto je što i biti Eskim bez rukavica. Splitski će vam humor mnogi, pa i među samim Splićanima, opisati kao pregrub, neumjestan i okrutan, no riječ je tek o svojevrsnom obrambenom mehanizmu za zaštitu vlastitih mana koje će se tom istom okrutnom humoru, prije ili kasnije, ionako naći na meti.“ Zato pisci i sami uz neke pojmove i imena koriste isti britki humor, primjerice za Keruma kažu da je „vrsta elementarne nepogode“, ali bolje da ne otkrivam baš sve, valja uzeti knjigu i pročitati sve ono što je između korica.
Prijateljica i ja vratile smo se katamaranom na Šoltu, ne znajući da od davnina među Splićanima postoji izreka, gotovo kletva “dabogda da te je Šolta dopala“. Pisci kažu da joj je porijeklo nepoznato i nejasno. Jedni kažu da su je izmislili mornari zbog oštrih hridi duž južne i jugozapadne obale (u što sam se i sama uvjerila ), a drugi kažu da je izreka nastala zbog društvene nebrige za dalmatinska otočja, a posebice dugi niz godina i za samu Šoltu. Kako bilo da bilo, i Šolta i Split ostali su mi u lijepoj uspomeni, a ova mi je knjiga vratila ta sjećanja.
Stoga je knjiga osobni stav autora o gradu Splitu, onako kako oni sami misle da ga treba prezentirati kroz neke poznate ili manje poznate osobe, žive ili mrtve, kroz institucije kulture ili glazbe, svakodnevnih pojmova i lokalnih izraza. Daleko od toga da je ova knjiga obuhvatila sve činjenice o gradu i pojmove, i prije bih rekla da sliči na kombinaciju dalmatinskih leksičkih pojmova i sjećanja na osobe koje su obilježile grad Split, a koja su imena poznata i izvan Splita i Dalmacije.
Podnaslov knjige nosi naziv „abeceda grada“ jer su se autori odlučili da abecednim redoslijedom nizaju riječi, pojmove, pojave i imena vezana uz Split. No, pođimo redom dalje. Naša je šetnja gradom bila ugodna, iako je bilo blizu tridesetak Celzijevih stupnjeva, no puhao je BAVA - dašak vjetra bilo kojeg smjera, spasonosan za ljetnih omorina; ali nas je spasila i BEVANDA (razvodnjeno vino), koje smo obe popile nakon što smo zmazale veliku pizzu u starom bircu ili BETULI, od kojih su se mnogi, zbog pridošlih, ne baš bogatih turista, pretvorili u fast food birceve. Kao zaljubljenica u slikarstvo i rukotvorine prošetala sam i GET-om, prostorom unutar zidina Dioklecijanove palače, gdje sam u jednoj galeriji, nakon dobrog cjenkanja kupila jednu apstraktnu sliku, ulje na platnu, od slikara Šeratovića, koju možete staviti na zid na bilo koji način i u bilo kojem položaju, uvijek ćete pomisliti da se radi o zalasku sunca, samo se nikako ne možete odlučiti da li je more gore, a nebo dolje ili obratno. Tek po zakački za koju se slika vješa na zid, a koju je vrlo mudro stavio sam slikar, pretpostavljate da ste sliku stavili na zid u pravom položaju. U Splitu se mora prošetati i RIVOM, davno nasutom obalom ispred južnih zidina DIOKLECIJANOVE PALAČE i kako pisci kažu – mjestu gdje ćete, uz pogled prema Braču i Šolti najčešće čuti riječi: KO OVO MORE PLATIT?!
E, (opet taj E!) tu sam u jednom kafiću napravila najveću pogrešku koju Splićani ne oproštaju. Konobar je bio pristojan i ponudio za piće hladno pivo, nabrojavši pet-šest vrsti, a ja sam nesmotreno upitala: - A kaj nemate točeno crno? Taj moj kaj! Kaj, koju riječ pravi Splićani nikada neće prihvatiti, a kamoli izgovoriti, a ako će je i izgovoriti zvučati će pogrdno, bez obzira što su taman došli iz Zagreba gdje im je neki rođo našao izvrstan posao kao i svakom svojem DALMOŠU. A ja sam, znajući za to, baš u DIŠPET ponovila konobaru svoje pitanje – kaj nemate crno točeno? No, samo dva puta jer pisci ove knjige kažu da je prakticiranje dišpeta „simpatično samo u ljekarničkim dozama“. A i bolje je tako, jer BRNISTRA ili žuka, grmolika biljka, upravo je bila u cvatu sa svojim žutim cvjetovima, pa pisci upozoravaju da „ izloženost Splićana žutoj boji vjerojatno je razlogom što lokalno stanovništvo često pogađaju tzv. žute minute“. A kad to kažu sami Splićani valja im povjerovati.
I tu dolazimo do HUMORA, koji je, tvrde pisci, najprepoznatljiviji simbol Splita (što sam se i sama uvjerila čitajući mnogobrojne grafite). „Biti Splićanin bez smisla za humor isto je što i biti Eskim bez rukavica. Splitski će vam humor mnogi, pa i među samim Splićanima, opisati kao pregrub, neumjestan i okrutan, no riječ je tek o svojevrsnom obrambenom mehanizmu za zaštitu vlastitih mana koje će se tom istom okrutnom humoru, prije ili kasnije, ionako naći na meti.“ Zato pisci i sami uz neke pojmove i imena koriste isti britki humor, primjerice za Keruma kažu da je „vrsta elementarne nepogode“, ali bolje da ne otkrivam baš sve, valja uzeti knjigu i pročitati sve ono što je između korica.
Prijateljica i ja vratile smo se katamaranom na Šoltu, ne znajući da od davnina među Splićanima postoji izreka, gotovo kletva “dabogda da te je Šolta dopala“. Pisci kažu da joj je porijeklo nepoznato i nejasno. Jedni kažu da su je izmislili mornari zbog oštrih hridi duž južne i jugozapadne obale (u što sam se i sama uvjerila ), a drugi kažu da je izreka nastala zbog društvene nebrige za dalmatinska otočja, a posebice dugi niz godina i za samu Šoltu. Kako bilo da bilo, i Šolta i Split ostali su mi u lijepoj uspomeni, a ova mi je knjiga vratila ta sjećanja.
Tisak: Znanje d.o.o. 2015, 244 stranica
1 komentar :
Mislim da su napravili odlično prikaz Splita kakav jeste bio uistinu, čarobno jednostavan i šaljiv
Objavi komentar
Hvala na vašem komentaru. Isti će biti objavljen nakon pregleda moderatora.