Kolumne

petak, 10. ožujka 2017.

Matilda Mance | Izložba


Neki sam dan posjetila izložbu slika. Zapravo ne slika, već fotografija. Fotografije ljudi, bivših učenika moje srednje škole i njenih profesora, pa zabilježenih događanja u školi, književnih susreta, predavanja, knjiga, sportskih susreta, gostovanja poznatih osoba.

I tako pođoh dvoranom od ulaza pa naokolo. Gledam fotografije. Na onima ispočetka ne prepoznajem niti jednu osobu. Čitam tekstove ispod njih i polako me vremeplov vodi u davne šezdeset i neke godine.

Sa mnom je prijateljica koja je u to vrijeme polazila medicinsku školu i danas je liječnica.

- Gle – gurnem rukom prijateljicu, tu je profesor sociologije u kojeg su sve cure bile zaljubljene.

- Ma, daj, pogledaj ga kak izgleda. Tko bi se zaljubio u takvoga.

Pogledam malo bolje fotografiju. Crno bijela tehnika, čovjek na slici je blijed, obrve su mu guste nad očima, ima neko nevjerojatno sivo odijelo, ramena na sakou mu vise, kao da je sako od starijeg većeg brata, cipele crne, sa špičastim vrhom, kao oštrim nožem, čvor kravate uzak, sunčane naočale. Lice usko, sasvim mlado, šćućurio se pogrbljeno pokraj muških učenika, daleko od učenica, i bijesno gleda u objektiv fotoaparata. Neka je nelagoda izbijala iz njega.

Stvarno, na slici mi se lik učinio gotovo nepoznat. Nimalo zavodljiv tip.

A sjećam se dobro da su skoro sve cure bile zaljubljene u njega. Kao ono – liči na glumca, Jamesa Deana, reklo je većina djevojaka.

Zar doista? James Deana? Gledam još pomnije sliku. Nema tu ni Jamesa, a nema ni Deana!
I sad više ne znam da li su stvarno djevojke bile u njega zaljubljene.
Ili mi se ipak onomad davno to samo činilo?

Nema komentara :

Objavi komentar