Matilda Mance | Pun mjesec

Na ogromnoj stjeni, s pogledom na cijelu dolinu, koju je svojom raskošnom svjetlošću obasjavao puni mjesec, te je večeri, kao i gotovo svake, sjedio Vuk sa svojom kćerkom malom Vučicom.

- Pričaj mi neku priču – reče mala Vučica. Vuk je pogleda, namjesti se i reče:

- Dobro, ali samo jednu, a onda na spavanje. I Vuk započne pričati priču.

- Prije mnogo, mnogo godina, iste jedne takve večeri kada je bio puni mjesec, moj je daleki rođak u ovoj istoj šumi napao starca koji se vraćao kući s polja. Starac je cijeli dan radio na polju okopajući krumpir i kasno navečer vraćao se sam kući. Starac je bio gladan, ali i moj daleki rođak. Obojica cijeli dan gotovo da ništa nisu jela. Moj rođak trebao je nahraniti svoju ženu i dvoje mladunčadi. A starac svojeg bolesnog nepokretnog sina. Starčeva je žena umrla još na porodu sina. Starac je na polje sa sobom svaki dan nosio jedino vrč pun vode koju je polako pio cijeli dan, a ono malo hrane koliko je uspio pribaviti, ostavljao je svojem bolesnom sinu.

- Kako to znaš – upita ga Vučica.

- Tako mi je pričao moj otac, a njemu njegov otac. Ali, slušaj dalje – mirno joj odgovori Vuk.

- Moj je daleki rođak odlučio napasti toga starca. Njegova je vučica bila izgladnjela, mršava, nije imala više mlijeka za njihovu mladunčad i trebala joj je bilo kakva hrana da dobije snagu i nahrani svoja dva mala vuka. Ali, starac je zapazio vuka. I njegove namjere. Osim motike nije imao nikakvo oružje.Bio je star i pognutog držanja. Daleki je rođak smatrao da će starac biti lagani plijen. Skočiti će mu na leđa i zatim ugristi za vrat. Starac će pasti, krv će mu poteći, i daleki je rođak sanjao kako će se slasno napiti njegove tople krvi, koju je najviše volio. Vučica je Vuka pozorno slušala. Učinilo joj se da je ova Vukova priča malo neuobičajena, ali je šutjela čekajući da Vuk zaavrši pripovjedanje.

- Starac je zastao, zagledao se u puni mjesec i iz vrča popio zadnje kapi vode sve gledajući u mjesec i pritom pružajući svoje slabašne ruke ka mjesecu. Odjednom, mjesec mu se nasmijao i obasjao samo njegovo lice. Šuma ostade u mraku, a onda je osvijetli istim sjajem kao i maločas. Vuk pred sobom više nije gledao u starca. Nije to više bio pogrbljen starac već čovjek div koji je u rukam držao čvrsto uzdignutu motiku prijeteći njome mom dalekom rođaku. Kad je unatoč svemu napao tog čovjeka – starca – starac ga snažno udari motikom po leđama i slomi ih. Vuk se sruši postrance, glavu je tek mogao dignuti da pogleda u mjesec. Zbog bolova zatulio je svom preostalom snagom i plakao govoreći mjesecu – zašto si odabrao starca, a ne mene. Ja imam dvoje djece, a starac samo jednog sina i to bolesnog. Sada se mjesec nasmijao i mom je rođaku rekao: .

- Da, ti imaš dva sina, a starac samo jednoga. Ali i vas je dvoje koje možete tražiti hranu na nekom drugom mjestu, a ne da ubite starca. A starac je sam, radi cijeli dan na polju, ništa nije jeo, samo je pio vode. A pio je vodu jer je mudar, za razliku od tebe. Moj ga rođak nije razumio, a mjesec mu objasni: - Moja moć je u vodi. Ja gospodarim njome. Gledaš li površinu vode, nalaziš moje lice. Gledaš li snagu vode vidiš i moju snagu. Plimne valove i oseke prilagođavam ljubavi prema vodi. Pa tko voli vodu, kao i ja, njega uzdignem, kao što dižem plimu mora, jezera i rijeka. A starac je sa sobom nosio najvažnije na svijetu – vodu. Ako nema hrane, može se održati na životu jedino s vodom. I zato je starac pio samo vodu, a ono malo hrane ostavljao sinu kroz dan. A ti plačeš nad svojom sudbinom. E, pa onda, plakat ćeš svaki dan gledajući u mene i zavijajući. Ne ćeš umrijeti, već mene svojim glasom slaviti i ti i svi tvoji potomci.

- Oh, zato zavijamo na mjesec, umjesto da lajemo kao naša srodna bića psi – upita ga sad Vučica.

- Da, zavijamo jer plačemo nad našom vlastitom sudbinom. A kad je puni mjesec, tada svaki od nas zna da je naš daleki rođak pogriješio i zaklinjemo se mjesecu da više nikada ni jedan od nas neće napasti čovjeka.

- I drže li se toga vukovi ? – upita Vučica  – Da li doista vukovi ne napadaju čovjeka?

- Ne, Vučice, vukovi se toga ne drže i zato nikada neće prestati tuliti na puni mjesec i nikada neće lajati kao psi.

- Baš šteta – reče Vučica, pa zatuli gledajći u puni mjesec, kojeg je na trenutak sakrio jedan oblačić, smiješeći se, jer je tu Vukovu priču na svojem putu iznad šume čuo već nebrojano puta.