ponedjeljak, 28. svibnja 2018.

Marina Mađarević | Drugi peron, četvrti kolosijek Mirele Španjol Marković: egzistencijalistički bijeg od „balkanskoga prokletstva“


Jedan od najčešćih motiva modernističkih romana jest povratak. Krležina Filipa Latinovicza na povratak asocira golema hladna kvaka na vratima koja ga vraća u turbulentno djetinjstvo i mladost, Proustovoga pripovjedača u vlastitu prošlost vraćaju kolačići madeleine i šalica lipova čaja. Na isti način funkcionira i pripovjedačica koju nam u svojem romanu prvijencu predstavlja Mirela Španjol Marković.

Naime, povratak je jedno od najvažnijih obilježja romana Drugi peron, četvrti kolosijek. Njezin povratak redovito se povezuje uz jedno prijevozno sredstvo – vlak. Vlakovi su za nju označavali kratkoročne selidbe (osobito onu u nedragi Zagreb čiji je monotoni željeznički kolodvor inspirirao i sam naslov romana), kraća putovanja koja su počesto bila inspirirana razdvajanjem i uništavanjem postojećega stanja, svjesne oproštaje, a u konačnici i pomirbene povratke. Osim povratka, roman objavljen 2018. godine u nakladi izdavačke kuće Beletra donosi i egzistencijalistički bijeg od „balkanskoga prokletstva“. U njega se lako može ubrojiti i niz sveprisutnih društvenih previranja: hrvatska letargija, vječno nezadovoljstvo (vidljivo već na samom početku romana, u riječima nezadovoljnoga poštara koji donosi telegram uz riječi upućene hrvatskoj iseljenici u Ameriku: „…dugo ne živite ovdje… Bolje, spasili ste se…“ i „Blago vama, vi ste bar bili na moru, mi ove godine, bojim se, ništa… Kriza, znate.“), politička problematika naših prostora (što ona iz 1941., što ona iz 1991.), sukob partije i Crkve, alkoholizam, duševne bolesti i depresija, preljubi, hladnoća i nedodirljivost starijih generacija (osobito vidljiva u okrutnosti prema životinjama i ravnodušnosti u njihovom smaknuću), predbacivanje, problemi „miješanih“ brakova i zabranjenih ljubavi, a na kraju i neostvareni snovi o ljubavima, životima, zbornicama u gradu...

Podnaslov romana („Roman o ljubavi koja je u jednoj obitelji spojila nespojive ljude kako bi pokazala koliko snažna i razorna može biti.“) posvećenoga majci Josephine svjedoči o njegovoj temi koja se duboko ukopala u nesavršenoj obiteljskoj ljubavi koja je, neovisno o tome kakva ona bila, ipak ljubav.

Španjol Marković na sjajan način iznosi emigracijsku problematiku današnje Hrvatske koja se sastoji u čežnji usmjerenoj ka domovini i onomu što je nekoć postojalo, a danas je svršeno. Njezina pripovjedačica jasno daje na znanje da nevoljko iz Slavonije odlazi na studij u Zagreb, a zatim i o tome da svoj život ta slavonska „djevojčica“ provodi u njujorškom izbjeglištvu, u ulozi sveučilišne predavačice koju i dalje progone hrvatski demoni. Kako zapisuje: „Nikakav ocean ne može isprati sjećanja.“. Svojevrsna nostalgija pripovjedačice osjeća se već u njezinu opisu tete Sonje, koja se opisuje kao sjajan spoj modernoga (nužnoga) i tradicionalnoga (naučenoga): „(…) ta zagrebačka uspješna poslovna žena, strah i trepet jednog ureda zagrebačke općine, pretvarala se svojevoljno u običnu seljanku, uživajući u mirisu seoskog dvorišta, pokošene trave i lipe u proljeće.“. Strah od uništenoga staroga života koji pripovjedačica nosi sa sobom svejedno je vraća kući kako bi na 30. obljetnici mature ponovno susrela sve ono što je ostavila: prijatelje, obitelj, ljubavi i svoju Slavoniju koja je obgrlila i same korice romana, spajajući pritom slavonsko nebo i ravnicu s komadićem Amerike ostvarenim u djeliću lica Kipa slobode.

Jasnoćom i bliskošću prema prikazu slavonskoga života, autorica, rođena Novogradiščanka, dokazala je svoje poznavanje podneblja o kojemu piše. Njezin diskurz uvelike podsjeća na Donjodravsku obalu, roman koji je 2013. godine objavio osječki književnik i novinar Drago Hedl. Oba romana, i onaj Hedlov i onaj Španjol Marković, prikazuju jednu Slavoniju koja se prečesto zaboravlja i odlaže u bajkovitim memorabilijama o romantičnoj slavonskoj ravnici, dukatima i bećarcu. Svojim tečnim, nepretencioznim i uljepšavanju nesklonim pripovijedanjem Mirela Španjol Marković ukazala je na važnost povezivanja unutarnjega i vanjskoga života pojedinca, rasplinula je romantiziranu viziju života osamdesetih godina 20. stoljeća dokazavši da svako razdoblje donosi neke svoje sreće i boli. U prošlosti su se one možda temeljile na ratovima i politikom uvjetovanim tugama, danas se temelje na samoći, udaljenosti i Grašinim stihovima: „Godinu po godinu sve nas manje ima tu / i sve prazniji je stol, a cipa bol, a cipa bol / pa se oči napune kad ih tuđe ne vide / i samoća zapriti, a fališ ti, a fališ ti (…)“.

Izvor:Virovitica.net

Nema komentara :

Objavi komentar