Marina Mađarević | Književna čarolija u suživotu autorice Kiki Rain i studentice Marte

Prije točno četiri godine objavljena je prva knjiga mlade virovitičke književnice Marte Stanić, u književnim krugovima poznatije pod pseudonimom Kiki Rain. Roman „D. I. Z. – Djeca iznad zakona“ o tajnoj i posebnoj skupini tinejdžera 2016. godine doživio je i svoj nastavak, a ove godine sve ljubitelje pisane riječi talentirana spisateljica počastila je i svojim trećim romanom. Najnoviji roman nosi ime „Moje prekrasno čudovište“ te govori o tri malena kraljevstva (zanimljivo, inspirirana lokalitetima hrvatskih dvoraca) čiji se stanovnici i kraljevi bore za njihov opstanak. Ideja, sadržajnost fabule i tema na tragu fantasyja ovoga djela sjajan su doprinos hrvatskoj književnosti za mlade, a dodatnu snagu pridaje im i činjenica kako je autorica u tekst utkala i znatnu količinu mladenačkoga iskustva (koje prečesto biva zaboravljeno u tekstovima starijih književnika) te iscrpnu količinu informacija stečenih tijekom brojnih sati istraživanja.

Ususret promociji romana koja će se održati 8. studenoga 2019. godine u Gradskoj knjižnici i čitaonici Virovitica s početkom u 18 sati, Kiki Rain s nama je podijelila pokoju riječ o književnosti, svom novom romanu i pisanju uopće.

Mnogi se iznenade kad čuju da tako mlada osoba razvija svijest o književnosti i piše jednu od najzahtjevnijih književnih vrsta – roman, a vjerujem da se iznenade još i više kad čuju da Vi iza sebe imate čak tri objavljena romana. Kada se rodila Vaša ljubav prema pisanoj riječi i kako je uopće došlo do odluke o „plovidbi literarnim morima“?

Ljubav prema pisanoj riječi postojala je oduvijek, odmalena sam voljela čitati i zamišljati pročitano u svojoj glavi, a vrlo često i provesti priče iz knjiga u stvarnost za vrijeme dječjih igara sa sestrom. Počela sam pisati na početku srednje škole i isprva je bilo samo iz zabave, bio je to još jedan od načina na koji sam zamišljeni svijet iz svoje glave realizirala, još jedna vrsta igre u kojoj sam uživala. Nakon nekog vremena ispalo je da sam zapravo dosta toga napisala, stranice i stranice, također sam i mnogo vremena uložila i bilo bi šteta da to ostane samo tako stajati. Pri pisanju prve knjige sam u jednom trenutku zapela i trebala mi je pauza od pola godine kako bih nastavila, promijenila neke stvari i zapravo skupila snage završiti priču. Mislim da je to najteži dio pisanja – strpljivo završiti i zaključiti započeto.  Ta odluka o upuštanju u „plovidbu literarnim morima“ nije došla sama od sebe i nije došla odmah, nego se izrodila iz samog pisanja i motivacije koju sam imala i tada otkrila.

U književnom razdoblju koje je impresionirano magijskim realizmom, ljubavnim temama te intimnim formama (osobito onima kritičkoga karaktera), Vi odabirete danas pomalo marginaliziranu znanstvenu fantastiku. Što Vas je privuklo ovomu književnomu žanru?

Prve dvije knjige jesu na neki način znanstvena fantastika, a u trećoj knjizi sam se malo odmaknula od takve tematike i približila se više fantasy tematici. Razlog iz kojeg sam odabrala znanstvenu fantastiku je ponajprije taj što me ne ograničava, ne postoje zakoni realnosti koje bih trebala poštovati, nego sama na neki način stvaram svoje granice i sama ih pomičem kako mi najbolje odgovara.

Radnja romana smještena je u hrvatske dvorce. Kako su se ova romantična mjesta prilagodila žanru?

Prije bih rekla da je obratno i da se žanr prilagodio mjestu radnje. Kod pisanja ove knjige prvo što sam imala u glavi osmišljeno su dva glavna lika i koja bi otprilike trebala biti priča iza njih, a pošto sam odlučila da želim da jedan od njih bude kraljević, dvorci su prirodno došli kao jedino moguće mjesto radnje. A gdje pronaći bolju inspiraciju nego u mjestima koja ste zapravo vidjeli i posjetili (poput nekih hrvatskih dvoraca) i koja sama po sebi, čim im pristupite, bude priče i bajke da se same pričaju u vašoj glavi?

Koji književni lik iz Vaših romana Vam je najdraži i zašto?

Kako odrastam ja, tako odrastaju i moji romani i likovi u njima, tako da mi je u određenom trenutku Katja (glavni lik iz prve dvije knjige) bila najdraža jer sam se s njom mogla najbolje poistovjetiti. Trenutno, iako mi je lik Iskre iz treće knjige vrlo blizak, ipak mi je najdraži Lobel (također iz treće knjige) jer predstavlja osobu oslonac, prijatelja kojeg svatko od nas treba uza sebe.

Kako izgleda proces pisanja i trenutak kad iz uloge studentice uskočite u svoju književnu ulogu te svijet pogledate očima književnice Kiki Rain?

Studentica Marta Stanić gleda svijet u kojem se na trenutke pojavljuju ideje i komadići priča koje žude biti ispričane, prizori koji bi žarko željeli biti na papiru, a ne samo u glavi, nedovršeni. To traje dosta dugo dok se same ideje ne iskristaliziraju i dok se ne utvrdi ima li dovoljno materijala za pisanje kompletne priče. Kada se to dogodi, nastupa književnica Kiki Rain, ona se udubljuje u te prizore, stvara likove i razrađuje ih, osmišljava radnju i napredak tih likova. Ona ne gleda više u ovaj realni svijet nego izmišlja svoj i  to traje po tri-četiri mjeseca. Marta i Kiki gledaju svijet istim očima, no fokusirane su na različite stvari.

Kakav je osjećaj primiti svoju knjigu u ruke?

Neću reći da je čudan ili nestvaran. Kada primim svoju knjigu u ruke, uopće nemam dojam da je to moje djelo, nešto na čemu sam radila satima i danima, već mi se čini da je ono nešto zasebno, što postoji neovisno o meni. Čak kad ponovno čitam svoje knjige shvatim da se ne sjećam dosta detalja i ponekad uhvatim samu sebe kako se čudim nekim rečenicama i dijelovima. No kada napokon uvidim tu knjigu kao svoju, jako je lijep osjećaj vidjeti realizaciju svojeg truda, strpljenja i sati provedenih u „igri“.