Marina Mađarević | Jasna Grubješić: Svi smo mi azilanti

(V.B.Z., 2017.)

U danima u kojima svijet „diše“ u ritmu srdaca napuštenih životinja, a junakinje i junaci iz hrvatskih skloništa (poput onih iz Skloništa za životinje Virovitica, Farmice, Azila Dumovec, Noine arke, Udruge Sklonište dobrote, Udruge Devet života i svih ostalih divljenja vrijednih utočišta) trude se ta četveronožna (i poneko tronožno) srce sačuvati što duže, pod ruku mi je došla knjiga Jasne Grubješić „Svi smo mi azilanti: O pasjim sudbinama i pripitomljavanju ljudi“.

Prigodno, započela sam je čitati na Dan mješanaca 31. srpnja i čitanje je izrodilo apsolutnu – subjektivnost.

Knjiga objavljena 2017. godine u izdavačkoj kući V. B. Z. veoma podsjeća na svjetske uspješne (čak i ekranizirane) romane „Marley i ja“ Johna Grogana te „Smisao života jednog psa“ W. Brucea Camerona. Protagonistica romana je Bucka, mješanka border kolija, koja, zahvaljujući osobnoj traumi, poželi napisati roman o drugim psima koje je upoznala. Poglavlja su koncipirana u obliku zasebnih priča. Govori se u njima o štencima odbačenima u vreći ili bačenima u provaliju, otrovanim psima, starim psima, psima iz romskih naselja, psima koje se zatvara ili vezuje lancima, ostavlja na visokim temperaturama, psima koji žive u ratom zahvaćenim područjima, ljubomornim i nesigurnim psima koji strahuju od ponovnog odbacivanja, borbenim psima, poteškoćama s udomljavanjem i psima koje udomitelji vraćaju jer su im dosadili, govori se i o najpoznatijem hrvatskom psu Medi kojemu je sudski zabranjeno lajanje, sterilizaciji životinja, ljudima koji nakon smrti svojih ljubimaca strahuju od nabavke novoga psećega pratitelja…

Riječi kojima bi se ukratko mogao opisati ovaj roman: poučno, altruistično i ljupko štivo namijenjeno svima. Rečenice su jednostavne, pisane u prvoj osobi jednine, refleksivne, ali nepretenciozne pa je roman tako namijenjen ne samo odrasloj čitateljskoj publici, već i mlađim čitateljima. Fabula privlači čitatelja te ga tjera na nastavak čitanja. Roman je svojevrstan hommage psima i psećim sudbinama, ali i svojevrstan podsjetnik na ispravno postupanje ne samo sa životinjama, nego i s ljudima. Autoričina sklonost toleranciji i empatiji iskače u obliku pseće družice koja promišlja ne samo o psima lutalicama, nego i o rodnoj (ne)ravnopravnosti, spolnosti, ratnim tragedijama, duševnim bolestima koje psi pomažu izliječiti, imigrantima… Upravo posljednji motiv imigranata i azilanata, koji se pojavljuje i u naslovu, a koji je i sam veoma aktualna problematika, objašnjava poveznicu s psima u citatu: „Žice niču zbog nepoznavanja. Ali nepoznato se mora upoznati. (…) Psi su, nastavljala je, najbolji svjedoci koliko ljudi strahuju od nepoznatog.“.

Buckina vlasnica Šetačica nije idealiziran predložak čovjeka, no njoj je veoma važna jer vide svijet istim očima, a ona vidi „i najsitniji bljesak u očima Šetačice“. Kad i vi sljedeći put sretnete psa koji nema svojega „šetača“, dobro mu se zagledajte u oči. Bucka tvrdi: „Svi psi iz azila imaju nešto zajedničko. Oči u kojima svijetli nada.“ Možda ste upravo vi ta nada koju oni vide, a možda su oni upravo taj bljesak u vašim očima.