Marina Mađarević | Lea Brezar: Godina štakora

Optimizam i nada u Godini Štakora

Težina neočekivane i neželjene promjene u čovječjem životu često dovodi u stanje propitivanja vlastitoga postojanja, onoga kristalno nejasnog „Čemu?“, kao i do potrage za granicom do koje osoba može i mora trpjeti patnju i nametnute prepreke koje onemogućuju zdrav i miran život. U trenutcima pada i liječenju rana ljudi često posežu za pronalaženjem radosti i smisla u malim stvarima pa je tako rabin Jonathan Sacks, autor knjige „Zacjeljivanje rascjepkanog svijeta“, jednom prilikom pokušao objasniti cilj naše životne potrage jednostavnom kategorizacijom pozitivnih činitelja: „Optimizam i nada nisu isto. Optimizam je uvjerenje da se svijet mijenja nabolje; nada je uvjerenje da zajedno možemo svijet učiniti boljim.“ Optimizam često djeluje neiskreno, usiljeno, no nada je ta koja, čak i u trenutcima sivila u kojima se stvari ne odvijaju baš onako kako smo zamislili, donosi smirenje široj zajednici.

Upravo je nada jedan od ključnih motivacijskih elemenata novoga romana „Godina Štakora“ zagrebačke književnice Lee Brezar. Autoričina dvanaesta knjiga (ujedno i njezin četvrti roman), baš kao i njezine prethodnice, u sebi nosi ideju važnosti povezivanja, ideju kako smo svi jednako važni, a u toj svojoj božanskom milošću podarenoj nam važnosti toliko sitni pod zvijezdama i beznačajni bez pomoći drugih ljudi, svih onih koji, rekao bi Ujević, „nepoznati od tebe žive tvojim životom“.

Roman motiviran legendom o štakorovu postizanju prvenstva u kineskom horoskopu na samom nam početku donosi nekoliko ključnih događaja koji su se zbili u prethodnim godinama štakora (poput potonuća Titanica, seksualne revolucije, Mahatme Gandhija, Watergatea, Band Aida itd.), a koji se – čitatelj će to osvijestiti nakon čitanja – majstorskom vještinom integriraju i u samu fabulu romana. U okvirima svjetskih previranja i pandemije koja je pogodila cijeli svijet, „Godina Štakora“ u književnom bi se smislu mogla svrstati u protuepidemijsku prozu kojom se pokušava objasniti sve ono što se događa u kaosu novonastale situacije, a djelomično prateći obrasce proturatne proze kojom se osuđuju sva negativna ponašanja udaljena od tolerancije, ljudskosti i zdravoga razuma. Roman je pisan u trećoj osobi. Angažirani i sveprisutni pripovjedač prati zbivanja u životima šestero ljudi, četiriju žena i dvaju muškaraca, koji su se zatekli u Zagrebu tijekom proglašenja pandemije koronavirusne bolesti uzrokovane virusom COVID-19. Ovaj mali književni omnibus isprepliće priče karakterno, ideologijsko, religiozno, seksualno i ekonomsko različitih ljudi. Već na samom početku upoznajemo lik mlade influencerice Altee koja, osim objave svojih fotografija na društvenim mrežama, posjeduje i svoj „zdravljak“, trgovinu sa zdravim namirnicama. Zanimljivo, njezino grčko ime i zanimanje pronalaze svoju bliskost u značenju: ime koje označava onu koja promiče zdravlje i ozdravlja, ozdraviteljicu istovremeno je i posezanje za zdravim prehrambenim navikama, ali i potraga za sjemenom hrabrosti „koje je naslijedila po ženskoj strani obitelji“ (simbolično, ime njezine prabake je Nada, a upravo ta Nada preživjela je potonuće Titanica). U Altei pronalazimo poduzetnu junakinju nesklonu kuknjavi, brižnu ženu koja se suočava s onim što ju je snašlo, ne strepi zbog tuđega mišljenja koje bi je udaljilo od postizanja cilja, no ona je i žena koja žudi za bliskošću koju joj, uslijed objektivizacije njezina putenoga tijela, nisu mogli ponuditi bivši ljubavnici. Altein susjed Mario sve je ono što Altea nije: pisac, pušač sklon nezdravim navikama, pomalo nemaran pružatelj otpora ideji pandemije i onomu što ona nosi sa sobom, a ujedno i žestoki protivnik tehnologije u kojoj ne želi ostaviti svoj digitalni trag, što se potvrđuje rečenicom: „Ludilo društvenih mreža zagrizlo je u sve pore društva i njemu je bilo zapravo smiješno koliko smo lako pristali na pokazivanje vlastitih života – 'na izvolte' su sve naše karte intime.“ Alteina i Marijeva suprotnost susreće se u bliskosti za kojom ona žeđa, a koju on može pružiti. Junakinja koju krasi povlačenje je Romina, diplomirana anglistica u kojoj stanuje opasan strah od izlaska iz sterilne zone komfora i olfaktivna određenost koja je vodi samo onomu što miriše dobro. Romina tvrdi kako „Nije u mene utkana neka velika hrabrost.“, a s druge strane zahvaljujući njezinoj reakciji biva razotkrivena veća malverzacija. U nizu zanimljivih žena svoje mjesto nalazi i psihologinja Ignacija Bernatović, žena koja uslijed velike želje za pročišćenim životom manifestiranim u veganstvu, aktivizmu i pronalaženju duhovnosti te apsolutne dharme nailazi na predstavnika materijalističkog i kapitalističkoga društva, bankara Bernarda. Ignacija u trenutcima promišljanja shvaća da su sve njezine životne granice zapravo otežavajući faktori prilikom stupanja njezina osobnog identiteta (svega onoga što ona predstavlja i pokušava živjeti) u doticaj s drugim, živim i životnim ljudima: „Hodajući, međutim, svojim granicama, bila je svjesna da se na njih popikava, zapinje i da se često lomi.“ Spomenuti Ignacijin pandan, bankar Bernard, čovjek je koji je uza se imao mnogo žena, ali nikad nije mogao osjetiti povezanost s nijednom od njih. Razlog tomu mogla bi biti odsutnost prve žene u njegovu životu, njegove majke koja ga ostavlja na milost i nemilost odrastanja u SOS dječjem selu. Takva praznina Bernarda tjera na pronalaženje oduška u tjelesnim užitcima i porocima, a kad na kraju dana sam uđe u svoj ogromni dom, na njegovim usnama ostavlja rečenicu: „Prokleta samoća!“ Brezar svoj dijapazon likova obogaćuje i najstvarnijim likom od svih predstavljenih, srednjoškolkom Irom koja je u vremenu pandemije, potresa, negativnih mišljenja i nastave na daljinu (čitaj: teške desocijalizacije i oduzete mladosti pogubne za čovjeka, osobito adolescenta) suočena s napadima panike i ranjavanjem njezine mlade formirajuće osobnosti. U djevojci se ogleda stvarnost koja je znatno češća od korumpiranih bankara, lepršavih „instagramuša“ s višim ciljevima ili hipijevskih psihologinja; u Iri se ogleda sva naša budućnost koja je pod utjecajem društvenih promjena (kakve su osjetile i pojedine generacije desetcima godina prije) izgubila svoju lakoću življenja, ludost i mladenačku neopterećenost sačuvanu u školskim dogodovštinama, druženjima, izlascima, prvim ljubavima te svemu onomu što oblikuje pojedinčeve kasnije korake.

Kad je o pripovjednim tehnikama riječ, autorica naglasak stavlja na pitko, jasno i čitateljskom oku privlačno pripovijedanje, nadopunjujući isto s ponekim značajnijim dijalogom. Opisi su nešto skromniji i odmjereniji jer autorica svjesno teži ostvarivanju jasnoga diskursa lišena suvišnoga kiča u kojemu raščlanjuje ljudske sudbine, njihovo postojanje i osjećaje. Isti taj diskurs, sebi jasnom narativnom linijom, željno hrli ka onomu što je autorici (po vokaciji psihologinji) najbliže: ljudskim pričama.

Svršetak romana (koji brojem likova i njihovom krhkom ljudskošću neodoljivo podsjeća na naturalistički duh drame „Šest lica/osoba traži autora“ Luigija Pirandella – simbolično ili ne, navedena je drama napisana i praizvedena točno stotinu godina prije Brezaričina romana) završava sezanjem u budućnost. Iznevjerava se pritom Sacksova ideja s početka da optimizam i nada nisu jedno. Doista, nisu, no njihova prožetost i zajedništvo čitatelju daju vjeru u bolje sutra i ideju da čak i loše promjene imaju svoj kraj te će ih naslijediti nešto bolje. Padovi likova koje Brezaričin pripovjedač prati potresli su njihove svjetove. Ne misli se pritom samo na lockdown i potrese; fizičko zatvaranje zapravo je bilo okidač da se ljudi, stvarni ljudi od krvi i mesa otvore okolini, spoznaju svoju prolaznost i shvate što u životu treba prigrliti, a što otpustiti. Iako Brezaričin narator zaključuje: „Previše hedonizma u jednom životu mora završiti rušenjem svjetova.“, svršetak ga demantira. Srušen svijet izrasta ponovno. Možda (još) nedovoljno snažan, ali ispunjen jednakom mjerom optimizma i nade – baš poput majušnog štakora iz legende koji iskače iz uha vola te dokazuje svoj duh, pamet i budnost u uznemirenu svijetu.