srijeda, 12. prosinca 2018.

Marina Mađarević | Zlatko Erjavec: Žene vole pametne muškarce


(Beletra, 2018.)

U vremenu u kojemu filmski blockbusteri pretresaju temu zvijezda u nastanku, potrebno je zapitati se što je s književnim zvijezdama. Točnije, zvijezdama našega literarnoga „sada i ovdje“ (o stranim autorima nije ni potrebno raspravljati, s obzirom na to da se – zabrinjavajuće ili ne – čitaju češće od hrvatskih autora). Zanimljiva je pritom priča o razvoju jednoga spisateljskoga imena dobro poznatoga virovitičkim krugovima. Priča započinje ovako: 2017. godine, na Virovitičkim umjetničkim večerima u kafiću „Cug“, a pod mentorskom palicom prerano preminulog umjetnika Roberta Roklicera, ispočetka sramežljivo, kasnije nešto sigurnije, svoje kratke priče započinje čitati Virovitičanin Zlatko Erjavec Ero. Budući da je publika pokazala veliko zanimanje za Erjavčeve tekstove, isti su postali dnevna rutina svakoga izdanja VUV-a, dok su s vremenom počeli izlaziti i na portalima te objavljivani u književnim časopisima. Na ideju gore spomenutoga Roklicera, ovi tekstovi objedinjeni su u zbirci humoreski i priča objavljenoj u studenom ove godine pod nazivom „Žene vole pametne muškarce“. Zbirka ime duguje jednoj od sedamdesetak priča, koliko ih se ukupno nalazi u knjizi.

Sve priče obilježavaju nepatvoreni sarkazam, crni humor (koji često izlazi izvan okvira zdravoga razuma), hiperboliziranje događaja, isijavajuća kritika društva, tematika koja na trenutke ne djeluje primjereno pripadnicima dobnih skupina nižih od 15+/18+, ali i angažirani pripovjedač (s obzirom na to da je velika većina tekstova zapisana u prvoj osobi jednine i iz perspektive promatrača koji je ujedno i „trpitelj radnje“). Dijelovi u kojima se – dade se naslutititi – naglašavaju društveni defekti (promiskuitet, laži, prijevare, ovisnost odrasle djece o roditeljima, nemoralne radnje…) ne pokušavaju se dušobrižnički opravdati ili osuditi. Oni motivski ne tvore fabulu, već proces njezina nastanka (pripovijedanje), pokušavajući pratiti obrazac prokušanih autora kratke proze, primjerice Ferića, Popovića, Tomića i Jergovića. Intrigantna je i činjenica da zbirka sadrži autobiografske elemente koji su osobito prisutni u imenima likova (tako se navode i imena samoga autora te njegova književnoga tutora Roberta Roklicera). Zapisane priče ne traže pouku na kraju (kako je to često običaj u drugim zbirkama), one jednostavno žive kako bi bez previše moraliziranja iznijele željeni sadržaj. S dovoljnom dozom umjetničke samodiscipline pomoću koje neće prijeći granicu dobroga ukusa i iz privlačnoga humora prijeći u jeftin kič, Erjavec bi se polako mogao profilirati u krajnje ozbiljnog prozaista krajnje neozbiljnih sadržaja.

Jednu Erjavčevu priču pročitajte ovdje.

Nema komentara :

Objavi komentar

Hvala na vašem komentaru. Isti će biti objavljen nakon pregleda moderatora.