Jagoda Šimac Despotović | Priroda nam je nužna za čuđenje u svijetu

 

Razgovarala Sandra Pocrnić Mlakar 

U čokotu vinove loze djeca otkrivaju nasmijano sunčano biće koje ih upoznaje s prirodnim zakonitostima, dok iz mraka zdenca prijeti crni golemi gmaz, za kojeg se ipak ispostavlja da nije toliko opasan kao što su djeca mislila – roman „Divlja horda Šimaca“ opisuje opisuje nesputano odrastanje u prirodi čija čuda djeca otkrivaju istražuju otvorenih očiju. U svom šesnaestom romanu Jagoda Šimac Despotović vraća se u Sinjsku krajinu u doba svog djetinjstva kako bi prikazala odrastanje u prirodi i usporedila ga s odrastanjem donašnje djece, ograničene elektronskim uređajima. 

Jagoda Šimac Despotović u Sinju je završila osnovnu i srednju školu, a na Filozofskom fakultetu u Sarajevu diplomirala je književnost i hrvatskosrpski jezik, te stekla zvanje profesorice književnosti i jezika. Prije rata predavala je u gimnaziji i srednjoj strukovnoj školi u Modriči, Bosna i Hercegovina. Od 1995. godine živi u Švicarskoj. Radila je kao prevoditeljica i knjižničarka.

U međuvremenu je završila i poslijediplomski studij za informaciju i dokumentaciju u Luzernu. Zaposlena je u Sveučilišnoj knjižnici u Bernu, a piše u slobodno vrijeme i u svojim romanima i pripovijetkama bavi se legendama i predajama Dalmacije i Dalmatinske zagore. 

U romanu „Divlja horda  Šimaca“ pišete o odrastanju u dodiru s prirodom koja razvija dječju maštu tajnama i zagonetkama koje mame na istraživanja. Koliko je Divlja horda Šimaca posveta vlastitom djetinjstvu, a koliko je opomena generacijama koje danas odrastaju u kontroliranom svijetu informatičkih uređaja? Kome ste namijenili roman, odraslima ili djeci i zašto? 

Ova priča, napisana kao posveta mome djetinjstvu, istodobno je i opomena nama odraslima da ne dozvolimo da nam se novi naraštaji izgube u svijetu informatike. Prenesimo im osjećaj da u svakom od njih kola sok čarolije Majke prirode kojoj nedostaju. Doživljaji Divlje horde Šimaca nastoje podsjetiti kako smo mi, prijašnja djeca, u odrastanju s ljepotama i čudima prirode, kroz igru, okuse, mirise, boje... oponašajući, dodirujući, istražujući otkrivali sami sebe. U jalovom svijetu informatičkih uređaja ljepota maštanja kao razvoja dječjeg duha i odvažnosti je štura i prazna. Hladna. Otuđena. Poruka koju Divlja horda Šimaca šalje je - pustite djecu u prirodu, neka je otkrivaju i upoznaju, uživaju u igri, budu bezbrižni i kreativni. Neka se prepuste suncu i drveću čarobnih ljetnih praznika.  

Djeca u prirodi nalaze na tajne i opasnosti te upoznaju uzbuđenje i znatiželju otkrivanja novoga, ali u sigurnosti roditeljske zaštite. Zašto je u djetinjstvu važno upoznati znatiželju? Koliko su na „Divlju hordu Šimaca“ djelovali klasični dječji pisci kao Mato Lovrak ili Erich Kästner koji su ukazivali na rješenja koja djeca samostalno pronalaze? 

Poznato je da je znatiželja najbolji način učenja. Idealna edukacija koja treba svakom djetetu. Djeca jednostavno imaju potrebu vidjeti u živo, čuti, opipati, okusiti, osjetiti, doživjeti... I upravo je priroda najjače poticajno okružje koje im pruža mogućnost samoistraživanja, jača ih i daje im osjećaj slobode i sigurnosti. O prilikama odrastati i osjećati se kao dio nje, pisali su i pišu mnogi književnici. I ja im se rado pridružujem s opisima jedinstvenih i nezaboravnih doživljaja svoga dječjeg iskustva. 

Istražujući prirodu djeca se susreću s neobičnim bićima koja žive u mraku bezdana ili na suncu u trsovima vinove loze. „Divlja horda Šimaca“ nije prvi Vaš roman u kojem ste na granici između objašnjivog i neobjašnjivog. U romanu „Bez daška vjetra“ bavite se urocima i preusmjeravanjem energija. Odakle interes za okultno i zagonetno? Na koji način istražujete natprirodne pojave o kojima pišete? 

Ne bih to nazvala istraživanje. Prije izražavanje. Puštanje iz sebe. Mislim da sam iz svakog grma, kamena, drva, travke, sunca, oblaka... svoga odrastanja udahnula prašinu božanstvenoga, nedokučivog i neispričanog univerzuma. Čini se kao da sad sva ta sjećanja na dječje doživljaje i maštanja iz mene pomalo izbacuju komadić za komadićem lave pohranjenih tajna i mistike, a ja ih hvatam i stavljam na papir. 

Iako ne živite u Hrvatskoj, hrvatske legende i sugestivni opisi prirode aduti su Vaših romana, a dosad ste ih napisali osamnaest. Kako istražujete stare dalmatinske legende? Jeste li u djetinjstvu čuli priče koje su ostavile trag? Tko je u Vašoj obitelji čuvao stare dalmatinske legende? 

Moj rodni kraj, a to je Sinj i Cetinska krajina, odvajkada je uljepšavan pričama i legendama. Mi djeca slušali smo ih od starijih te provodili vrijeme tražeći njihove likove u igri po livadama, voćnjacima, vinogradima, po šumi i na potoku. Od malena smo ga doživljavali kao mjesto natprirodne energije i duhovnih moći, nad kojim bdiju i u skrovitosti od ljudskih očiju planduju bogovi i dobre vile ili se bore razna mitološka i bajkovita bića. U meni su još uvijek mirisi, zvukovi, boje, slutnje, nade, želje, predosjećaji… te iste djevojčice. 

Na kraju romana je izravno upozorenje čitateljima da u informatičkom prostoru nema tajni niti čuda, da samo priroda može potaknuti „čuđenje u svijetu“. Budući da živite u Švicarskoj gdje radite kao knjižničarka, primjećujete li razlike između obrazovnog sustava u Švicarskoj i u Hrvatskoj? Nose li mali Švicarci mobitele u škole? Koliko su u edukaciji zastupljeni ekrani i računala? 

Ekrani i računala su u Švicarskoj zastupljeni čak i više nego kod nas. I njihova djeca nose mobitele i igraju elektroničke igrice. Ali razlika je velika ili bolje reći teško da se po tome možemo uspoređivati. Mi se gubimo, nestajemo i to je tužno. Zaboravljamo korijene, odlazimo s rodnih gruda, zapuštamo imanja i zanemarujemo blagodati zemlje s koje smo ponikli... U Švicarskoj je to nezamislivo. Obrazovanje i briga o prirodi tamo su ravnopravni prioriteti. Učenje putem informatike osigurava napredak i blagostanje, dok kretanje, boravak, igra, sport... u prirodi razvijaju maštu, duh i kreativnost. S obzirom da su tamo itekako svjesni da samo zdrava priroda ima moć potaknuti „čuđenje u svijetu“, svoju djecu od malena uče kako je voljeti, poštovati, njegovati i s njom se suživjeti. 

Rudolf Ćurković | Jagoda Šimac Despotović, Divlja horda Šimaca

 

Prostirač djetinjstva zlatnoga

Jagoda Šimac Despotović, Divlja horda Šimaca

Uvod

Najnoviji tekst Jagode Šimac Despotović Divlja horda Šimaca posvećen je, s ljubavlju,  kako je napisano na početku dječurliji [podebljao a.] s Guvna u Šimaca, s kojom sam nekad zajedno tkala prostirač sunčanoga, zlatnog djetinjstva. 

Knjigu je izdalo izdavačko poduzeće Beletra.

Pejorativni augmentativ dječurlija arbitrarni je naziv za djecu koja se ne ponašaju onako kako pojedinac očekuje. Za nekoga komu je formalizam dio identiteta dječurlija su djeca koja svojim ponašanjem izlaze iz okvira formalizma, čak ako je njihovo ponašanje u skladu s etikom koja nadilazi etiku promatrača i bliži se etici univerzalna značenja. Djeca su se nazivala dječurlijom i samo zato što nisu naša ili samo zato što u danom trenutku ne rade ono što se od njih očekuje. 

Radnja se romana događa 60-ih i 70-ih godina 20. stoljeća, tijekom ljetnih mjeseci, odnosno ljetnoga školskog raspusta, u Sinju i njegovoj okolici.

U svojem ću se ogledu osvrnuti na nekoliko elementa iz autoričine pripovijetke, koji najbolje predstavljaju autoričin izraz. Naravno, to je prikazivanje lišeno sintaktične cjelovitosti, odnosna surječja u kojem ti elementi žive.  

Pejzaž ili tajanstveni dodir s djecom

Mislim da bilo tko u svijetu može osjetiti svetost prirode kada sjedi u šumi i sluša njezine zvukove.

Ne mogu se sjetiti da je netko u književnim djelima, osim u bajkama, prikazao pejzaž i u funkciji usmjeravanja, praćenja i trajna oblikovanja likova. Dječji  djetinjstveni dodir s prirodom neće nikad iščeznuti, jednom doživljen blagoslovljen je da bude izvor života. Za njezin bi se prikaz pejzaža moglo napisati da je prikazan poput zaštitnika koje se ne nameće životu nego ga prati i otkriva.

Ljeto je iscjeljujuće. Živo. Poklanja nam dane i trenutke, dragocjene i nezaboravne. 

Djeca su se odlučila susresti s, tada, tajanstvenim Bradašem, ispunjeni neizvjesnošću i strahom. Taj susret nadilazi dječje snage, ali ne nadilazi dječju maštu i dječju ludost u kojoj nema opreza. Odakle crpe snagu i hrabrost. Što ih pokreće, tko ih iscjeljuje od paralizirana straha. Tko im daruje trenutke, dragocjene i nezaboravne, tko ih čvrsti u zajedništvu… Bez surječja to je nemoguće zamisliti, makar bili maštoviti kao divlja horda Šimčevih. 

U trenutku kad sunce najžešće sija i svoj vreli otisak pretvara u živu uspomenu, pjevaju radosne pjesme koje samo poneki izabranici ljudske vrste mogu čuti. I vidjeti mogu je samo čežnjom za nekim višim osjetilima obdarena djeca, one sanjalačke, u svoj svijet duboko uronule dušice. One koje osluškuju govor tišine i misli puštaju za vjetrovima. (Podebljao a.)

– A takva si ti [autorica Jagoda Šimac Despotović, prim. a.], uostalom. – zatreptala je promišljeno u me. 

Kao dobar istraživač naših bezbrižnih dječjih tokova brinula je priroda darežljivo da ne odrastemo bez mašte i, izgubivši svoj izvor, ne postanemo suha korita [podebljao a.]. Ponijeli smo je sa sobom zauvijek jer u nama izvire, teče i utječe, žuboreći o neprimjećenosti, njezina tiha rijeka. 

Za autoričin bi se prikaz pejzaža moglo napisati da je prikazan poput svjetla koje se ne nameće pejzažu nego ga otkriva.

Pejzaž autorica pretvara u živo biće u kretanju jer ga temelji na živosti i dinamičnosti. Plastičnost slike omogućuje čitatelju da osjeti prostor, miris, svjetlo i pokret. Uvjerljivost je pritom reducirana: pejzaž se ne razlaže na sitne dijelove, nego se oblikuje kroz nekoliko autentičnih, pomno izabranih elemenata, autorica je u tome – elegantni virtuoz. Njezina slikovitost pejzaža otkriva se riječima koje ne nameću ton, nego ga otkrivaju. 

Druguje, bolje reći prijateljuje s likovima: gdje su oni, tu je i on.

Tončila, lik koji izlazi iz priče

Likovi su djeca, braća, sestre, rođaci (de Šimcima narratur) i susjedi, s ponekim odraslim, vrlo živopisno prikazanim. Ako samo pročitamo njihova imena, štošta se znakovito dade iz njih očitati. 

Primjerice, ime bake Tončile ne može nikako biti Tonkica, Tončica pa ni Tonka. Za svijet koji opaža Tončila i razumije ga treba snage da se nadiđe strah, kukavičluk, bijeg… da se taj svijet udomaći u sebi. Svijet vila, vilenjaka, patuljaka, raznih zvijeri i fantastičnih bića. Za taj svijet Tončila kaže: 

Počneš pomalo ka stvarno razaznavat i ono šta je nestvarno, a zapravo stvarno, samo za nas nestvarno. 

I mudra je baka Tončila: Ne misli o zlu, dogodit će se. Da, i ono što je potrebno očitati u podtekstu baka Tončila posjeduje izraziti dar za mistična bića i pojave, kao i strašne priče o njima i ona je najbolja pripovjedačica strašnih priča. Nije tajna čija se svojstva kriju u Tončili koja posjeduje neku vrstu arhetipske snage. 

Za Tončilu bi se moglo napisati: nadmoćna je, a u tome ne sudjeluje.

Kako se stvara atmosfera 

Najkraće bi bilo kazati da je opća atmosfera u djelu kemija među riječima – nevidljiva, ali presudna sila koja drži smisao na okupu i daje mu dah života. Autoričin prikaz atmosfere proizlazi ne iz fizike riječi (djela koja se temelje na fizici riječi nemaju nikakvu atmosferu, osim općeg dojma nepovezanosti), njihova zvuka, značenja ili oblika, nego iz njihove međusobne kemije: iz odnosa, prijelaza, napetosti i šutnji među njima. Njezina rečenica postaje atmosfera tek kad stoji uz ono što joj prethodi i slijedi kad se uklopi u emocionalni ritam cjeline. Jer, atmosfera je poput začina koji se ne smije razaznati, ali se mora osjetiti. Ako je ima previše – djeluje umjetno; ako je nema – sve postaje bljutavo, mehaničko. Autentična je atmosfera rezultat mjere, slutnje i prisutnosti neizrečenoga. 

(Mnoga su djela napisana (pogotovo se u novije vrijeme pišu!) kao, pa hajdemo malo biti postmoderni, dekonstrukcija atmosfere, koja je sama sebi svrhom. Rečenice se u takvim djelima doimaju kao strnište u kojem strnine može ujediniti samo jača sila propasti.)  

 Ljeto je za nas djecu predstavljalo kartu neistražena krajolika predivnih trenutaka zezanja, smijeha, prepričavanja šaljivih dogodovština ili pak pričanja strašnih priča. Veselih, razdraganih i zaigranih lica, ne misleći i ne žaleći za trenutcima koji se nikada više neće vratiti, guštali smo i puštali vrijeme u nepovrat. Druženje ga je odnosilo neprimjetno, sigurno i neumoljivo. Zauzvrat, ispunjalo nas je pregrštom snova i razvijalo u nama maštanja noseći nas kroz odrastanje. Odavalo nam je tajnu nas samih, neizbrisivu i nezaboravnu dobrotu i naivnost koja će zauvijek ostati u nama. Igrom, vikom i smijehom razdrmavali smo u drijemež zapalo gumno i tjerali vrućinu. Starijima se naša energija opuštanja činila kao bombardiranje.  

Temeljna atmosfera u djelu proizlazi iz skladnog prožimanja misli, osjećaja i slike svijeta koje autorica stvara. Kada svaka rečenica prirodno niče iz prethodne, nastaje cjelina koja diše, pulsira i prenosi unutarnje stanje likova ili društva. Atmosfera tako postaje ogledalo duše djela – bilo da je mutna, tjeskobna ili svijetla. Kao u Krležinu “mutnom” početku ili Dostojevskijevoj mračnoj Rusiji, ton prostora i jezika oslikava moralni nered i duševni nemir, pokazujući da prava umjetnost ne opisuje svijet, nego ga iznova stvara u dahu svake rečenice. 

Kako nastaje priča ili

odrastanje u djetinjstvenom svijetu

Ono što djeca najviše istražuju misteriozno je biće Bradaš u bunaru zvanom Brezdan i začudna suncokretica s kojom tajanstveno druguje tada desetogodišnja autorica kojoj se otkravila … zakočenost suhoparnoga, uštogljenog svijeta odraslih i strepnja od njegovih pravila ishlapjela u ponos šaptačice zamišljanju. I nastala priča, kao kristalno stvarna, nepresušna i živahna poput proljetnih voda, bez stajanja navire i brbori mojim bićem.

Poučak o dječjim dijalozima

Dječji dijalog odlikuje se kratkoćom i izravnošću izraza, lišen je dvosmislenosti i prenemaganja. Ovo je primjer gdje djeca razgovaraju, zapravo, verbalno zasipaju s namjerom zatrpavanja Bradaša, tada tajnovita stvorenja.

– Buu!

– Mulac! 

– Urliči! Plači! 

– Oš' našega Svemicu? Govno ti pod nos! 

– Buu! Uaa! 

– Prisilo ti je, a! 

– Mrš, dlakavi stvore! 

– Stavi nan soli na rep!

– Pas ti mater! 

– Đava ti dlake obrija! 

Povremeno se u dijalozima javlja sarkastična dosjetka, ali uvijek u obliku riječi ili sintagme, pa takav i nije usmjeren na uvredu, više na akrobatsku figuru (Čujte, mukte sad razbijamo glave.). Takav dijalog nosi napetost koja ga pokreće – kad ona iščezne, razgovor prestaje. 

Nema mjesta brbljanju jer svaka replika proizlazi iz neposrednog doživljaja i nutarnje potrebe djeteta da reagira, a ne da govori radi govora. 

Pobjeći od jame bezdanke u sebi – najčešće je govor odraslih. 

Σίσυφος bar zna početak.     

Autoričin amarcord 

Autoričin amarcord (sjećanje na djetinjstvo) dodiruje stihove Bajke o vratima D. Dragojevića U svjetlosti zlata / život ima za te otvorena vrata, samo ako se ostane u dodiru (taktilnom osjetu) s djetetom u sebi, prirodom i – Bogom. Samo se tako može slijediti svjetlo u sebi koje nas diže. Inače postajemo suho korito ili stara zapuštena tvrđava u tmini, kakav je najčešće svijet mnogih odraslih. Odrastati bez tog svjetla jednostavan je način kako propadati i kretati se u suhoparnu i krutu svijetu odraslih. Osvrnimo se sada i pogledajmo kakav je taj svijet u kojem živimo. 

Rat(obor)an!

Tako je nastala autoričina gorko slatka priča posvećena djetinjstvu iz kojeg vode dva puta: jedan vodi u svijet odraslih iz kojeg nema povratka u djetinjstvo. Drugi nosi u svijet odraslih vlastito nikad zaboravljeno djetinjstvo kristalno stvarno, nepresušno i živahno poput proljetnih voda. Ovakav život uvijek ima otvorena vrata.

U svjetlosti zlata!

Rudolf Ćurković  

Jagoda Šimac Despotović | Roman Bez daška vjetra bit će predstavljen u petak, 18. travnja u 18 sati u Knjižnici Bogdana Ogrizovića

 

Razgovarala Sandra Pocrnić Mlakar 

Uroci ili sihiri nedvojbeno postoje i stvaraju opasnu, zlu stvarnost Uroci i zapisi koji mijenjaju sudbine, bogato duhovno naslijeđe mističnog Sarajeva i nekadašnjih studentica koje pamte godine eksperimentiranja s onostranim – to je tema petnaestog romana Jagode Šimac Despotović „Bez daška vjetra“.  Jagoda Šimac Despotović iskusna je spisateljica koja u svom novom romanu zorno opisuje sarajevske skrovite ulice i tajne namijenjene odabranima, uroke i zapise u borbi dobra i zla, a čitatelja osvaja i sugestivnim opisima orijentalne arhitekture, sarajevskih veduta i orijentalnih specijaliteta, kafenisanja uz baklave, hurme i rahatluk.  

Ime Jagode Šimac Despotović dobro je poznato čitateljima domaće žanrovske književnosti jer je u svojih petnaest romana spisateljica obradila mnoge hrvatske legende i povijesne romanse. Piše poetičnim, raskošnim stilom koji publika voli, a među njezinim najpoznatijim naslovima su "Gusarska kneginja", "Svarogovi miljenici" i "Mila Gojsalić". Jagoda Šimac Despotović rođena je u Sinju, a studirala je književnost u Sarajevu. Danas živi i radi u Švicarskoj, zaposlena je u sveučilišnoj knjižnici u Bernu i više puta godišnje dolazi u Hrvatsku.

S Jagodom Šimac Despotović razgovaramo o temi njezinog najnovijeg romana, Sarajevu njezine mladosti, te o njezinom stvaralaštvu i ranijim djelima. 

Roman „Bez daška vjetra“ je mističan zbog tajanstvenih energija koje se usmjeravaju urocima i prokletstvima. Što Vas je inspiriralo na takav roman? 

Tu nekakvu tajanstvenu, ja bih rekla dodatnu energiju za osjećaj nekih drugih, nevidljivih sila, ali i te kako prisutnih u eteru oko nas, nosimo svi u sebi. Pitanje je samo jesmo li je i u kolikoj mjeri svjesni i vjerujemo li uistinu u nju i njezine moći. Nažalost, na to su najčešće spremni zli ljudi koji je zloupotrebljavaju i ritualima crne magije pretvaraju u uroke i nabačaje prokletstava. 

Meni je virenje u onostrano oduvijek bila inspiracija jer sam vjerovala snazi svoje intuicije. Uvijek sam joj bila otvorena i razumjela sam jezik kojim mi se obraćala. Utisnuta je i stoji kao grb na pročelju svakog lista koji sam ispisala ili ga pišem. 

Zašto ste izabrali baš Sarajevo za roman o urocima? Koliko je u romanu biografskih elemenata? Jesu li studentska mistična iskustva autentična? 

Sarajevo me primilo i obgrlilo kao studenticu koja je došla iz, doduše pobožnog, katoličkog, ali po meni ipak u duhovnost nedovoljno upućenog kraja. S temeljnom religioznom podlogom i svim onim onostranim, nadzemaljskim, što sam u Sarajevu u kratkom vremenu svojim očima vidjela i ostalim osjetilima iskusila, brzo sam nadogradila svoje stremljenje prema tajanstvenim i skrivenim. Prosuvši po meni kutiju mađijanja, nečega o čemu sam dotad samo slušala i čitala, pokazala mi je ta nova mistična sredina postojanje onoga nečeg drugog što sam ustvari oduvijek nosila u sebi i smjesta razumjela. 

Studentske ludosti i prizivanje duhova jako su opasna rabota, ali mi to onda nismo znali. Ne znam rade li to današnji studenti, ili su oni na nekom višem AI levelu, ali nama je to onda bila omiljena zabava. Nismo imali pametne telefone ni računala, a društvene mreže bile su nam večernja druženja i očajnička traženja odgovora na sve ono što nas čeka u budućnosti. Činilo nam se da su nadnaravne sile najpogodniji znalci pa smo im se i obraćali. 

Marina Mađarević | Jagoda Šimac: Svarogovi mijenici

 „U početku bijaše mrak. Sve bijaše mrak. U pratmini mora i neba lebdjelo je jedino prajaje u kojemu počivao je božanstveni tvorac Svarog. U trenutku kad se vječnim mrakom razliježe praprasak životnih sila, napuknu ljuska jajetova i kroz tanke pukotine sinu božanska svjetlost. Silovitim kaosom, nastalim gibanjem tame i iznenadnog svjetla, poče se rađati svemir.“

Ovim riječima započinje roman „Svarogovi miljenici“, djelo sinjske autorice sa švicarskom adresom, Jagode Šimac. Roman objavljen u svibnju 2018. godine u izdavačkoj kući „Naklada Bošković“ karakterizira snažna fascinacija fantastičnim, osobito slavenskom mitologijom koja je osnovni temelj cijeloga sadržaja.

Naime, ovaj roman sastavljen od dvaju dijelova djelomično predstavlja roman geneze (stvaranja) s osobito naglašenim religijskim karakterom, baštineći osobitu privrženost biblijskom, što se može vidjeti ne samo iz načina pisanja (parafraziranih starozavjetnih i novozavjetnih rečenica), nego i iz pojedinih biblizama (recimo, sukob dvojice braće, Jagin strah od vode mogao bi se protumačiti kao đavolji strah od svete vode i slično). Slavenska božanstva tako dobivaju rijetku čast postati dijelom jednoga beletrističkoga sadržaja (čovjek se zapita zašto hrvatski književnici nisu već iskoristili slavensku mitologiju u dužoj prozi – sjetimo se da je Tolkien nordijske mitologije za sličan poduhvat upotrijebio već 30-ih godina 20. stoljeća!). Naglašava se pritom snažna razlika između protagonista (Svaroga, Svantevida, Tatomira, Zore Danice, Domagoja) i antagonista (Črt/Ognjeni zmaj, Mora/Baba Jaga, Leđan), između dobra i zla. Roman tematizira spletke vražjega kralja Črta i njegove žene, vještice More, koji se žele dokopati mlade kneginje Zore Danice, nositeljice čarobnoga kamena Alatira, Čuvarice svjetla i ljubavi s otoka Bujana. Zoru Danicu prate braća Svantevid i Tatomir koji postaju ne samo njezini zaštitnici, nego i predmeti njezine ljubavne dvojbe. Zaokružuju se pritom u ovome romanu fantastično, erotsko, ljubavno i propitujuće/refleksivno.

Jagoda Šimac | Gusarska je ljubav bila slobodnija, strastvenija i požrtvovnija

Sandra Pocrnić Mlakar

Povijesni roman je težak ispit u kojem moraju biti ostvarene sve zakonitosti žanra – najčešće ima uporište u stvarnim događajima čija se kronologija može provjeriti, tu su i živopisno opisani povijesni likovi, a neizostavna je i ljubavna priča. Zadatak je tim izazovniji jer povijesni roman voli široka publika čijim zahtjevima nije lako udovoljiti. „Gusarska kneginja“ je povijesni, ljubavni i kriminalistički roman, stoji u predstavljanju urednice Diane Matulić, a autorica Jagoda Šimac majstorski održava napetost u svakom od njih od početka do kraja. Zanosna rečenica Jagode Šimac čitatelja hipnotički prebacuje u davna vremena, kada se drukčije govorilo, mislilo i osjećalo, ali autorica se, kako kaže, bavi se odnosima koji su po mnogo čemu slični današnjima. Pomorske bitke, spletke na dvorovima gradova na Jadranu u 13. stoljeću i podvizi gusara koji su kontrolirali ušće Cetine, odvode čitatelja u prošlost i u nezaboravnu avanturu na kojoj će ga zadiviti junaci s vrlinama razbojnika i plemenitaša.

Jagoda Šimac | Tema: borba dobra i zla

Književnica Jagoda Šimac rođena je u Sinju, gdje je završila osnovnu i srednju školu, a na Filozofskom fakultetu u Sarajevu diplomirala je književnost i hrvatskosrpski jezik, te stekla zvanje profesorice književnosti i jezika. Prije rata predavala je u gimnaziji i srednjoj strukovnoj školi u Modriči, Bosna i Herzegovina.

Od 1995. godine živi u Švicarskoj. Radila je kao prevoditeljica i knjižničarka. U međuvremenu je završila i poslijediplomski studij za informaciju i dokumentaciju u Luzernu. Zaposlena je u Sveučilišnoj knjižnici u Bernu, a piše u slobodno vrijeme.

Autorica je romana “Na međama najdaljnijim“ objavljenom u travnju 2012., “Iznad guste gore Gaj“ i “Mjesec na vodi“ objavljenih u srpnju 2013., romana “Krvavi ban“ objavljenog u prosincu 2014. te romana „Čekajući ljubav“ objavljenog u studenom 2015.

Priče su dio nje i one su same zatražile da ih počne stavljati na papir. Kako i kad se prvi put dogodilo ni sama ne zna. Dođe to, kako kaže, kod nekog postepeno, još od školskih dana, kod nekog kao bujica, odjednom. Ona je kao dijete i u mladosti samo slušala i čitala, upijala kao spužva i sve to što se u njoj nakupilo, sad ulazi u njezine romane. Tako su nastale „Iznad guste gore Gaj“ i Mjesec na vodi“, bajkovite priče o vilama koje su obilježile i njezino djetinjstvo.

Inspiracija je u meni, u mojim korijenima koji upravljaju mojim spisateljskim kormilom. Korijeni su najdublji izvor moje mašte i upravo iz njih hrani se moja inspiracija. Zovnu me na put kad hoće i brodare sa mnom kuda žele. Roman započnem i nikad ne znam što će se dogoditi na sljedećoj stranici, a pogotovo kako će završiti. Da ne zna pisati, kaže književnica Jagoda Šimac, vjerojatno bi onda postala pripovjedačica i usmeno ih prenosila, kao što su to stoljećima pored komina u zimskim večerima radili njezini nepismeni, ali nadareni i maštoviti predci. Jer mi smo jednostavan narod koji mašta i voli fantazirati.Mašta čini život ljepšim. Vile, vilenjaci, vještice, nimfe, a pogotovo vampiri sastavni su dio naše slavenske kulture. Ja ih uzimam onakve kakvi jesu i postupam s njima kao da su stvarne osobe. Iz njihovih posebnosti i nadzemaljskih sposobnosti današnji čovjek može naučiti puno i oplemeniti svoj prematerijalizirani život.

Mi posjedujemo jedinstvenu mitologju, originalne legende i bogatu povijest. Pisanjem dajem svoj doprinos kako bi se opća nezainteresiranost našeg naroda za vlastitu predaju, makar djelić smanjila.

Tema svih njezinih dosadašnjih romana je borba dobra i zla uz koju su, naravno, neizbježne ljubav i mržnja. Prožeti su duhovnošću i, više-manje, fantastikom, s radnjom smještenom u hrvatski povijesni okvir.

Samo radnja mog prvog romana „Na međama najdaljnijim“ bavi se stvarnim povijesnim događajem, ostale su samo smještene u povijesni okvir. Mene zanima čovjekova duša, njegovo unutarnje biće, sve ono što nosi u sebi, a što je jedino vrijedno, i njegova neraskidiva veza s Nebom. Pišem o dobru i zlu, o radu i neradu, o poštenju i nepoštenju, o sreći i nesreći, naslijeđu, o odnosima među ljudima, njihovim patnjama, postupcima, djelovanjima i posljedicama koje na kraju snose, o njihovim potrebama, razmišljanjima, željama i stremnjama. Povijest je samo vremenski i prostorni okvir u koji smještam radnju i likove jer me ona fascinira. Ona je “učiteljica života” i u njoj su odgovori.

“Krvavi ban”, njezin četvrti roman priča je o vampiru kojega je crna magija neopreznih čarobnjaka dovela na ovaj svijet. Nakon tisuću godina širenja straha i pijenja krvi običnih smrtnika, bježi pred vrhuncem njihova bijesa preko Karpata. Usput, igrom slučaja, postaje zaštitnik i predvodnik malobrojnog slavenskog plemena koje dovodi na današnje prostore. Tako po svome ocu zaštitniku, vampiru Aryanu Urpiru Harawatu, slabo slavensko pleme dobija ime: Hrvati. Njegov sin Velebit i sam postaje otac i kad u biću svoje vlastite kćeri spozna dobrotu, preispituje i svoju demonsku dušu. Ostaje i dalje onakav kakav je stvoren, demon čija je priroda zlo, ali uviđa da je grešnik i dobrovoljno priznaje svoje grijehe.

Romani Jagode Šimac okarakterizirani su kao povijesni, ali radnja njezinoga najnovijeg, petog po redu, romana „Čekajući ljubav“, smještena je u sadašnjost. To je životni, duhovnošću prožet roman u kojem je ljubav sav smisao postojanja. S njom se rađamo, nosimo je u sebi, za nju živimo, za njom čeznemo, neprestano je tražimo. Nismo ni svjesni da su strepnja, čežnja, razočaranje, rastanci, čekanje, patnja … njezina skrivena lica i da je ona, ustvari, uvijek uz nas. Ljubav je življenje, ali to shvatimo tek kad nam sudbina pokaže svoju ćud.

U listopadu 2016 izlazi njezin šesti roman o omiškim gusarima, posljednjim i najtvrdokornijim braniteljima našega mora i morskih puteva od gramzivih susjeda sa sjeverozapada. U središtu priče je obična djevojka, sestra trojice okorjelih gusara, koja nema ni pravo glasa, a kamoli da opaše mač, ali joj za djedovinom, morem i pučinom srce kuca najžešće. Na svoj razborit, strpljiv i djevojački umiljat način uspijeva biti u središtu pažnje, a da muškarci, okorjeli gusari oko nje, to i ne primjećuju.

Roman koji trenutno piše suvremena je tema ustaša i partizana, s neizbježnom fantastikom. Ali, kako sama književnica kaže, pričekajmo koju godinu dok mu usadi dušu.