nedjelja, 28. siječnja 2018.

Lea Brezar | Superjunakinje: Promjena poboljšava život. Promjena jest život


Piše: Marina Mađarević 

Ovih me dana rečenica jednoga autora dovela ka drugomu. Naime, čitajući rečenicu „U svakoj ženi ima đavo koga treba ubiti ili poslom ili rađanjem, ili i jednim i drugim; a ako se žena otme i jednom i drugom, onda treba ubiti ženu.“ koja se pripisuje Ivi Andriću, poželjela sam, u ovo senzacionalističko vrijeme aktualizacije (vječnih) dijaloga o potplaćenosti, seksualnom nasilju te marginalizaciji ženskoga roda, u ruke ponovno uzeti roman prvijenac jedne autorice. Superjunakinje Lee Brezar su me, po ne znam koji put, dočekale otvorena srca i bez ikakvih očekivanja. Stajale su ispred mene u onom svom A5 formatu nudeći slova bez skrivenih namjera, iako ipak mislim da su mudro znale da će me nečemu dovesti – (samo)spoznaji ili kritici, bilo im je svejedno.

Roman je objavljen 2017. godine u nakladi izdavačke kuće Dhar media. Moglo bi ga se okarakterizirati dvojako: s jedne strane, radi se o pravom romanu koji ima svoju fabulu, svoje likove, pripovjedne metode. S druge pak strane, naziremo njegovu pravu ulogu „pomagača“ koja se skriva u priručničkom (self-help) načinu pisanja. Naime, uz jasnu poruku koju nosi sa sobom, roman je bogat i kratkim autoričinim sentencama koje na vividan način oživljuju moralnu istinu (pojedinca) primjenjivu na svakodnevnicu. Roman je, kako i sama autorica na početku navodi, posvećen „svim ženama koje plešu taj neumorni ples jer su uvjerene da se to od njih očekuje“.

U prilog tome govori i pjesma koja se „stisnula“ između posvete i početka, a koja se obraća ženskom lirskom subjektu čija se egzistencija svodi na potiskivanje vlastitih potreba i osjećaja, a u konačnici i odgurivanje same sebe iz centra vlastitoga života („Obučena si cijela / nitima od prijetnje / nigdje nisi sjela / da te se ne sretne.“). Načelom sličnosti, vlastiti um me natjerao na povezivanje stihova sa snažnim glazbenim stavovima zagrebačkih glazbenika: „Svoje tajne bi skrila da ih nitko ne dira, / samoća je sigurnost, u njoj tražiš malo mira, / a slobodu sanjaš, al' daleka ko svemir / duboko, duboko uvuko se nemir.“ (Elemental, Malena) i osvijestio mi da i danas, u 21. stoljeću, ženska tuga nije dovoljno tužna da bi se o njoj pjevalo ili pisalo kao o nečemu normalnom, već se istoj divimo kao endemskoj vrsti tek kad se pretoči u umjetnost.

Ideja vodilja samoga romana može se nazreti u naslovima pojedinih dijelova koji se temelje na svojevrsnom procesu/obrascu duševnoga oporavka (Pad, Plakanje, Obrisi, Okidač, Prevara, Posjet, Tajna, Odluka, Prijateljstvo, Kušnje, Okidač drugi, Otpuštanje, Početak). Glavne junakinje romana su svakodnevno bile na terapijskim grupnim razgovorima na kojima je sjedilo 14 ranjenih žena. Simbolično, manji broj naslova (13) na zagonetan nam način postavlja pitanje: mogu li se sve superjunakinje izvući iz svoje životne okovanosti?

Iako bi se ovomu djelu pored svih tih žena, simbola snage „ženstva“ i „girl powera“ mogle pripisati feminističke ideje, likovi pobijaju svaku vezu s takvim mišljenjem. Glavne junakinje nisu crne, nisu bijele, one su – sive. One nisu patnice, one žive i griješe. Drugim riječima, uspješno se prikazuju četiri superjunakinje koje se ne mogu pohvaliti odijelima od lateksa ili poznatim prijateljima kao što to mogu Žena-mačka ili Wonder woman.

Brezaričine heroine svoje čudesne moći nose u svojim životnim ožiljcima. Tekst nudi sasvim novi tip arhetipskih junakinja čija se neobična družba susreće u jankomirskom bolničkom centru na akutnom odjelu za žene (čitaj: psihijatrijskom odjelu). Priča je ispripovijedana u prvoj osobi iz perspektiva Marlene, perfekcionistice čiji se život urušava muževim preljubom, Ane, mlade žene koja, zanesena fizičkom i psihičkom ovisnošću, prodaje svoje tijelo strancima, Jasne, duševno uznemirene udovice te Katje, žene koja žudi za savršenom ljubavlju koju joj jedino muškarac može pružiti.

Njihovi glasovi čuju se u prepričavanju prošlih događaja i osjećaja koji se prepliću sa sadašnjim (jankomirskim) stanjem te dijalozima koje sa svojim novim sustanarkama vode. Psihološke karakterizacije jasno su razrađene, kao i jezik likova koji odgovara pojedinom karakteru (primjerice, Katja je nesmotrena u izražavanju, a Ana koristi žargonizme i vulgarizme).

Čitatelj će na početku čitanja pomisliti da će jasno moći klasificirati koja junakinja pripada kojoj skupini, ali će vrlo brzo shvatiti da svaka od njih može biti i saboter, i prostitutka, i žrtva, i dijete (kako ih naziva sama autorica) jer su u njima različiti demoni, ali demoni koji se susreću u iskonskoj ljudskoj potrebi za pripadanjem zajednici i osobnoj svrhovitosti. Zanimljivo je da roman prešutno nudi i njihove arhetipske muškarce, igrača Stipu, dječaka Romana, zbunjenoga Gorana i dobroga muškarca Marka (koji je, uočit ćete, bio dobar muškarac jer je pored sebe imao pravu ženu).

Ključan faktor romana nije ljubav, nisu ni međuljudski odnosi, samoća, ovisnost ili vlastita vrijednost. Oni su tek okidač za ono najvažnije: borbu i promjenu. Svaka od „superjunakinja“ dokazat će svoju borbu promjenama, a promijenit će se borbom. Oni koji ne prihvate promjenu, umiru. I kao što je jedna junakinja progovorila: „Mogla sam ostati ista, znaš. I vidjeti samo sebe. Ali je duša zvala glasno i šaptala mi da može biti i bolje od toga što je danas.“, promjena poboljšava život. Promjena jest život.

Konačno, roman me podsjetio na dva romana ženskih autorica, Orkanske visove i Jedi, moli, voli. Prvi je nastao prije nešto manje od dvjesto godina, a napisala ga je britanska književnica Emily Brönte uronivši u njega četiri fantastična lika koji su me podsjetili na jankomirsku četvorku. Ana zrači Heatcliffovim „beznadežnim ludilom“ uvjetovanim nedostatkom ljubavi, poštovanja i topline doma. Marlena istodobno želi i sreću i savršenstvo poput Catherine Earnshaw, ali dobiva samo stid i osjećaj krivnje. Jasna poput Edgara Lintona prihvaća svakoga i žaluje za svojim pokojnim supružnikom, dok je Katja, u maniri Isabelle Linton, svom muškarcu druga žena, a u sebi žudi za pravom ljubavlju kakvom su se voljeli njezini roditelji (dakako, stvara idealiziranu projekciju i postavlja si nestvaran cilj).

Drugi navedeni roman nastao je u naše vrijeme, točnije 2010., te je svojom tematikom izgubljenih akterica i porukom potrage za srećom, ali i vlastitim identitetom ukazao na jasnu sponu spisateljskoga pera Elizabeth Gilbert i Lee Brezar. „Pronašle“ su se u stanju izgubljenosti (kako bi Superjunakinje rekle: „Bile smo iste. Izgubile smo nadzor.“) i samopronalaska, shvaćanju da smo daleko više od uloga koje zauzimamo u životu te prihvaćanju promjena kako bi kaotična borba koju svakodnevno vodimo imala smisla. Ili, kako bi to rekla Jasna: „I kaos je imao red.“

Izvor: Virovitica.net

Nema komentara :

Objavi komentar