četvrtak, 29. studenoga 2018.

Marina Mađarević | Jagoda Šimac: Svarogovi mijenici


 „U početku bijaše mrak. Sve bijaše mrak. U pratmini mora i neba lebdjelo je jedino prajaje u kojemu počivao je božanstveni tvorac Svarog. U trenutku kad se vječnim mrakom razliježe praprasak životnih sila, napuknu ljuska jajetova i kroz tanke pukotine sinu božanska svjetlost. Silovitim kaosom, nastalim gibanjem tame i iznenadnog svjetla, poče se rađati svemir.“

Ovim riječima započinje roman „Svarogovi miljenici“, djelo sinjske autorice sa švicarskom adresom, Jagode Šimac. Roman objavljen u svibnju 2018. godine u izdavačkoj kući „Naklada Bošković“ karakterizira snažna fascinacija fantastičnim, osobito slavenskom mitologijom koja je osnovni temelj cijeloga sadržaja.

Naime, ovaj roman sastavljen od dvaju dijelova djelomično predstavlja roman geneze (stvaranja) s osobito naglašenim religijskim karakterom, baštineći osobitu privrženost biblijskom, što se može vidjeti ne samo iz načina pisanja (parafraziranih starozavjetnih i novozavjetnih rečenica), nego i iz pojedinih
biblizama (recimo, sukob dvojice braće, Jagin strah od vode mogao bi se protumačiti kao đavolji strah od svete vode i slično). Slavenska božanstva tako dobivaju rijetku čast postati dijelom jednoga beletrističkoga sadržaja (čovjek se zapita zašto hrvatski književnici nisu već iskoristili slavensku mitologiju u dužoj prozi – sjetimo se da je Tolkien nordijske mitologije za sličan poduhvat upotrijebio već 30-ih godina 20. stoljeća!). Naglašava se pritom snažna razlika između protagonista (Svaroga, Svantevida, Tatomira, Zore Danice, Domagoja) i antagonista (Črt/Ognjeni zmaj, Mora/Baba Jaga, Leđan), između dobra i zla. Roman tematizira spletke vražjega kralja Črta i njegove žene, vještice More, koji se žele dokopati mlade kneginje Zore Danice, nositeljice čarobnoga kamena Alatira, Čuvarice svjetla i ljubavi s otoka Bujana. Zoru Danicu prate braća Svantevid i Tatomir koji postaju ne samo njezini zaštitnici, nego i predmeti njezine ljubavne dvojbe. Zaokružuju se pritom u ovome romanu fantastično, erotsko, ljubavno i propitujuće/refleksivno.

Tekst je pisan u trećem licu jednine, a bogat je romantiziranim pripovijedanjem. Literarni pristup Jagode Šimac podsjeća na usmenu (narodnu) književnost: poetiziran je, arhaičan te sklon usmenoknjiževnim jezičnim konstrukcijama u kojima se pridjev u genitivu postavlja iza imenice (primjerice, „kljuna gvozdenoga“, „Kitež planine“). Iako roman na prvu djeluje poput kakvoga teksta Ivane Brlić-Mažuranić, s obzirom na naglašenu seksualnost i erotizirane scene, tu je ideju nužno potisnuti ili bi to barem trebali učiniti svi oni bajci skloni čitatelji.

Naslov je, kako se dade pretpostaviti iz citata, posvećen ljudima, Svarogovim miljenicima koji se spominju na ovaj način: 
„Na njemu [Bujanu] davno nekad, prije pragrijeha, živjeli su Svarogovi miljenici, prvi muškarac i prva žena.“ 
Budući da je roman usmjeren na Svantevida i Zoru Danicu, Svarogovi miljenici mogli bi biti i bogovi i polubogovi o kojima se govori znatno više nego o ljudima: 
„Mladi bogovi ljudima postali. S neba sišli, na nebo se penju. Zvjezdano svjetlo slijede…“.
Cijelim tekstom protežu se filozofska razmišljanja koja „žive“ u funkciji poučnih poruka čitatelju: 
„Život koji nam je dodijeljen nije ništa drugo nego neznatan djelić vječnosti, kratko prolazno vrijeme, jedva dovoljno da se prepustimo ljubavi i dragim ljudima (…) Ako ga provedemo bez davanja i uzimanja srca, uzalud smo živjeli.“ 

Spomenom riječi koje svakodnevno upotrebljavamo u razgovornom stilu današnjice uzvišenost filozofske riječi stavlja se u ravnotežu.

Ono što oduzima čitateljsku koncentraciju svakako je konfuznost koju izaziva previše likova upletenih u radnju. Njihove priče trebale bi biti jasnije odijeljene (kao što to čini Martin, kralj istovremeno odigravajućih fabula) jer čitanje ovako često biva naporno, a prostorne perspektive tada je teško dokučiti. Osim božanstava, pojavljuju se i druga čudesna bića (vrag, vještice, divovi, jednorozi, zmajevi, kiklopi…). Uloga prijateljskih pomoćnika često pripada životinjama koje pomažu protagonistima (na primjer, dupin, pčela, vuk, konj, alemperka).

Tekst je prožet ostavštinom inozemnih autora fantastične književnosti pa tako možemo uočiti tragove stvaralaštva Tolkiena, Lewisa, Martina te Ursule Le Guin, a možemo prepoznati i J. K. Rowling (posebice u likovima kućnih duhova u kojima možemo prepoznati kućne vilenjake).

Romanu nedostaje detaljnija razrada likova, osobito psihološka karakterizacija, a ne bi bilo naodmet ni osjetiti veću autoričinu povezanost s likovima koje stvara (ipak su produkt njezina spisateljskoga pera). Oskudijeva i manje plastičnim pristupom emocionalnim temama (izostaje jasnije opisana ljubavna priča glavnih junaka) te jasnije objašnjenim motivima i strategijama rata (zatekla su me pitanja o tome tko s kim ratuje, gdje, kakav je ishod borbi...). Dojam je na trenutke prožet kaosom jer autorica ne ostaje konzistentna u stvaranju priče. Radnja istovremeno „skače“ iz perspektive negativaca u perspektivu pozitivaca pa je čitatelju teško odabrati stranu koju će podržavati, odnosno onu koju će „prihvatiti kao svoju“. Razlikuje ih doživljaj ljubavi (antagonisti je doživljavaju kao tjelesnu i njihovi su pokretači požuda, zavist i oholost, dok je protagonisti doživljavaju duhovnije i pročišćenije).

Unatoč prisutnim nedostatcima, postoje i brojne pozitivne crte ovoga teksta. Roman čitatelja može osvojiti originalnom temom (koja djeluje i didaktično pa poučava o ustroju slavenskoga panteona) te lijepim porukama sačuvanim u brojnim svojim rečenicama koje potiču na promišljanje o svijetu oko sebe: „Vlast je slast i prodanom dušom se kupuje.“, „U ljekovitoj vodi piše budućnost.“, „Jedino ljubav vrijedi i ima smisla.“

Nema komentara :

Objavi komentar