nedjelja, 11. veljače 2018.

Sonja Smolec | Marina Mađarević: Noć knjige / nemoguće i svemoguće


Ono što me zaintrigiralo, i prije nego sam otvorila knjigu kako bih je počela čitati, bio je naslov. Moram biti iskrena, nije me impresionirao. I još uvijek nisam sigurna je li baš ovakav prikladan. Prije bih rekla da me zbunio. Znajući kako je knjizi ponekad teško dati naslov, nisam sama sa sobom ulazila u daljnju polemiku: dobro ili nedovoljno dobro. Jednako tako, premda sam znala da je ovo knjiga za djecu i mlade, iznenadila sam u kojoj mjeri se može preporučiti i odraslima…  Iz nje baš sve generacije mogu mnogo naučiti ili se podsjetiti se na ono nekad davno pročitano i – zaboravljeno. Ja svakako jesam.

Autoričin način pisanja je jednostavan, pitak a opet zreo. Sva je pisana tako da nas potiče da čitamo dalje. Rečenice ne opterećuju svojom složenošću ili duljinom. Koristeći kraće rečenice upravo tamo gdje je to potrebno, daje radnji ritam potreban za stvaranje napetosti i neizvjesnosti. Ono o čemu Marina piše je poput starih razglednica u boji sepije, koje nam, kad ih izvučemo na svijetlo dana, vraćaju osjećaj topline, podsjećajući i vraćajući nas u dane kad smo išli u školu i jednako kao i njen glavni lik Anton – više ili manje problema s knjigama koje su bile obavezne za lektiru.


Sama ta riječ – obavezno – daje jednu težinu, nesimpatičnost. Jer, ima li išta groznije od onoga na što nas prisiljavaju?

Dakle, sadržaj knjige, koji počinje u stvarnosti, u školi gdje dječak Anton izvlači listić sa zadatkom za domaću zadaću: Marin Držić! Možete li zamisliti nekoga tko zaista ne voli knjige, tko  ne voli čitati, na koji će način moći napisati takvu zadaću i riješiti takav, za njega nemoguć zadatak?

Da bi riješila Antonov problem, Marina i Antona i čitatelje, kroz Antonov san (je li to zaista bio san, ostaje da odluči čitateljeva mašta) vodi u svijet fantazije koji je daleko više od onoga što bi mogli, na prvi pogled očekivati. No, Marina to radi veoma vješto, po kvaliteti na granici sa svjetskim bestselerima. I ne samo po sadržaju, po ideji, već i načinu na koji piše. Premda putovanje kroz vrijeme nije ništa novo, ovdje je bitan način i svrha u koju je iskorišteno i zbog toga ovdje samo mogu reći: Bravo Marina!

Putujući kroz vrijeme  s Antonom i Marinom (koje slučajnosti: Marina i Marin!), koji je bio Antonov vodič, upoznajemo se s nizom književnika i pjesnika, upoznajemo njihove negativne i pozitivne osobine.

Marina, da bi dočarala vrijeme i mjesta u kojima su živjeli, koristi stvarne događaje a koristi i govor kraja iz kojeg potječu ili u kojem žive. Piše u prvom licu tako da sve „vidimo“ onako kako to vidi glavni lik, što svemu daje Vještina kojom to ova mlada autorica radi nikako ne govori o početniku, i svakako se ne čini da je ovo njen prvi objavljen roman.

Ovu knjigu svakako preporučujem, ne samo djeci i mladima. I premda je Anton riješio svoj animozitet prema knjizi, svakako nemojte očekivati da će se svima desiti ovakvo fantastično putovanje kroz vrijeme. Marina nam, kao vrstan pedagog daje nasluti da postoji mnogo boljih načina, od dosadašnjih, na koji bi se knjiga približila generaciji mladih i potakla ih na čitanje. Kruta i ustaljena, standardizirana metoda obavezne lektire mogla bi se prilagoditi da i oni sadržajno teži tekstovi postanu prihvatljivi ili barem prihvatljiviji ukoliko upoznamo vrijeme i one koji su ih stvarali.

Marina Mađarević, Virovitičanka, zasigurno je  ime, ako ovako nastavi pisati, za koje ćemo još čuti.

Naklada Redak, Split – 2017

Nema komentara :

Objavi komentar